loader image

Tiho verbalno zlostavljanje, ubica samopouzdanja

avg 12, 2020 | O deci i roditeljstvu | 0 Komentara

 

  • „Sve je to za tvoje dobro“ – nikada mi nije bilo jasno koje dobro.
  • Šta s tobom nije u redu? – pitanje je koje sam čuo na desetine puta od strane roditelja. Na kraju sam i sam počeo da se pitam šta sa mnom nije u redu i do današnjeg dana ne znam odgovor na to pitanje, a opet, čvrsto verujem da nešto zaista nije u redu.
  • Moj otac nije nikada ni povisio glas, ali sam ga se užasno plašio.
  • Moj muž za moju majku kaže da je divna žena i ne može da razume koliko sam besna na nju zbog načina na koji me je tretirala u detinjstvu. Prezir i kritika, to su dve konstante mog detinjstva.
  • Nisu mi nikada rekli da me vole, ali to je bilo normalno za to vreme. Nije kao danas kada deci pokazujemo ljubav. Verovatno danas i preterujemo, zar ne?
  • I danas poludim kada mi neko kaže da sam preosetljiva, mrzim tu reč. Moja majka ju je stalno izgovarala opisujući moja osećanja i ponašanja.
  • Osećala sam se nevidljivom u detinjstvu. Majka bi me pitala šta želim za rođendan, a onda mi kupila nešto sasvim drugo. Isto je bilo i za odeću, hranu, izlaske, izbor škole.
  • Moja sestra je dobijala sve, ja ništa.

Neke od ovih izjava vas vraćaju u detinjstvo, zar ne?

Ne samo što naše društvo smatra da je verbalno zlostavljanje manje povređujuće nego fizičko – a nije – već kada većina ljudi pomisli na verbalno zostavljanje, obično im je pred očima slika nekog ko urla i viče. Zamišljaju da su decibeli u prostoriji visoki, da se osoba koja viče trese od besa i da je potpuno van kontrole.

To je slučaj u nekim porodicama, ali u nekima i nije. Zapravo, neka od najgorih verbalnih zlostavljanja su tiha. Tišina kao odgovor na postavljeno pitanje može da ostavi mnogo veću posledicu po dete od bučnog napada besa.­­ Postoji posebna vrsta povrede u tome kada ste tretirani kao da ste nevidljivi ili toliko nebitni da čak niste ni vredni da vam se odgovori na pitanje ili da budete saslušani.

Dete koje je bilo žrtva verbalnog zlostavljanja uvek usvaja roditeljske poruke koje je čulo i formira sopstvenog Unutrašnjeg kritičara i Dželata. To je process internalizacije, pounutrenja poruka značajnih odraslih. Tako roditelj uvek ostaje sa nama sa svojim lošim tretmanom, čak i mnogo godina pošto napustimo roditeljsku kuću ili čak više nije ni živ.

Postoje različite vrste tihog verbalnog zlostavljanja i svaka na drugačiji način utiče na dete. Efekti zlostavljanja ne prestaju sa detinjstvom, već se nastavljaju u zrelosti na mnogo načina, pre svega kroz manjak samopouzdanja i probleme u odnosima.

  1. Ignorisanje

Većinu informacija o svetu deca saznaju iz druge ruke. Sa brižnom i zainteresovanom majkom koja reaguje na signale koje dete šalje, dete uviđa da je  važno i vredno pažnje. Iz ovoga nastaje zdravo samopouzdanje. Majka koja je prisutna šalje poruku da “sasvim si dobar/ra takav/va kakav/va jesi”, dajući detetu hrabrost i zdravu samouverenost da istražuje svet. Dete sa majkom koja ga ignoriše, nauči da nije dovoljno jako za suočavanje sa svetom i životom van porodice.

Zahvaljujući Edvardu Troniku i eksperimentu “Kameno lice” danas znamo kako ignorisanje utiče na bebe i malu decu. U to vreme, postojalo je uvreženo mišljenje da deca od četiri, pet meseci nemaju interakciju sa svojim majkama. Tronik je snimio majke koje komuniciraju sa decom koja su gukala, pokazivala prstom, javljala se i mahala odgovarajući na majčina nasmejana lica, tople reči i pokrete ljubavi. Potom je Tronik rekao majkama da prestanu sa ekspresijom i pokažu mirno lice bez mimike svojoj deci. Na početku, bebe su nastavile da se javljaju glasom i da gestikuliraju, međutim, kada su majčina lica nastavila da budu bez emocija, bebe su skretale pogled i počinjale da plaču.

Istraživanja rađena sa malom decom sposobnom da pričaju, pokazivala su isti obrazac kada su njihove majke prestale sa interakcijom i pokazivale lice bez ekspresije. Pokušavali su ponovo da uspostave komunikaciju koristeći sve one trikove koji obično uspevaju – ali kada ni to nije uspelo, okrenuli su leđa majkama. Izbegavanje je bolja opcija od osećaja da ste ignorisani, isključeni, odbačeni i nevoljeni.

Naravno, u eksperimentu, majčino nasmejano lice se vratilo i bebe su se oporavile. U realnom životu ignorisanje traje i utiče snažno na dečiji razvoj: osećaj isključenosti, odbačenosti i nevoljenosti ostaje u svim kasnijim odnosima, posebno partnerskim. 

  1. Podizanje zida

Iz detetove perspektive, kada roditelj podigne zid, ponašanje je veoma slično ignorisanju, ali ima drugačije emotivne posledice, posebno kada dete sazri; intenzivni bes usmeren je ka osobi koja je podigla zid. Nije slučajnost da se ono što stručnjaci zovu pritisak-distanca smatra najtoksičnijim obrascem u odnosima i to je ubica većine partnerskih odnosa. Dovoljno je teško imati interakciju sa odraslom osobom koja je sklona podizanju zida  i odbija da da odgovor – neizbežno podiže vašu frustraciju na nivo besa – međutim, potpuno je razarajuće iz ugla deteta. Roditelji mogu podizati zid prema detetu iz raznih razloga: nekada se radi o besu i mržnji prema drugom roditelju, a nekada roditelj ima lične emocionalne probleme.

Dete u ovim situacijama nije u stanju da obradi kao netačnu misao da “nije dovoljno dobro da zasluži roditeljsku pažnju”, na zdrav način, kako to može odrasla osoba.

Oseća se bespomoćno, nevoljeno, odbačeno, beznadežno i prazno.

  1. Prezir i ismevanje

Posramljivanje deteta može biti postignuto i bez glasa ili fizičkim pokretima kao što je kolutanje očima, podrugljiva mimika ili podrugljivo smejanje. Na ovaj način se izražava prezir ili čak gađenje prema detetu. U nekim porodicama članovi se udružuju protiv jednog, obično najslabijeg člana i udruženo učestvuju u ismevanju. To postaje neka vrsta kolektivne zabave ili čak omiljeni porodični sport. Obično sve kreće od člana porodice koji zastrašuje ostale, a ostali se pridružuju da i sami ne bi postali predmet zlostavljanja ili da bi zadobili naklonost zlostavljača.

  1. Obmanjivanje

 Cilj ovog sredstva manipulacije je da se dete natera da sumnja u svoju percepciju i sopstveni sud. Kod obmanjivanja je princip: valjda više veruješ meni, nego svojim očima.

Za ovaj vid manipulacije se koristi i engleski izraz “gaslighting” i prvi put je upotrebljen u pozorišnoj predstavi, a kasnije i filmu koji govori o čoveku koji pokušava da ubedi ženu da gubi razum.

Ova vrsta manipulacije ne zahteva povišavanje tona, sve što je potrebno je jednostavno poricanje da se dogodilo nešto što se zaista dogodilo. Malo dete prihvata odraslog kao autoritet za većinu situacija i obmanjivanje je relativno lako sprovoditi.

Problem kod obmanjivanja je što dete počinje da sumnja u svoje opažanje i moć zaključivanja i raste u nesigurnu osobu koja nije sigurna u sopstveni sud.

  1. Za tvoje dobro

 U mnogim porodicama verbalno zlostavljanje se racionalizuje željom da se koriguju uočene mane u detetovom karakteru ili ponašanju. Hiperkritičnost – traganje za greškom i potom preuveličavanje svakog propusta ili greške – može biti “opravdano” ili “objašnjeno” potrebom da se bude siguran da dete nije “puno sebe”, “da se ne dozvoli da mu uspeh udari u glavu”, “uči se redu”, “poboljšava se”, sve u svemu, sve su “za tvoje dobro”. Kritični roditelji odgajaju decu koja misle da su manje vredna. Kritični roditelji se i sami često osećaju manje vredno i tako dolazi do transgeneracijskog prenosa ovog obrasca u ponašanju i unutrašnjeg doživljaja defektnosti.

  1. Nedostatak pohvale

 Pohvala nije izostanak kritike.

Moć onoga što nije izgovoreno ne može biti prenaglašena, jer je ogromna praznina koju ostavlja u detetovoj psihi. Pohvala mora biti jasna, konkretna i direktna i mora da se odnosi kako na detetovu ličnost, tako i na detetovo ponašanje.

 

Većina dece pripisuje verbalno zlostavljanje svojim manama i postupcima. Čak i odrasli, koji su verbalno zlostavljani za vreme detinjstva, mogu da racionalizuju ili normalizuju ponašanje svojih roditelja iz mnogih razloga.

Ali neko mora da bude odgovoran. Ako nije roditelj, onda je dete koje je sada već izraslo u odraslu osobu sa manjim ili većim problemima u funkcionisanju. Tako dete sem Unutrašnjeg kritičara razvija i Unutrašnjeg dželata koji sprovodi kaznu za stvarne i umišljene prekršaje. Ako ste besni na sebe kad god napravite grešku, ne možete sebi da oprostite, i kažnjavate sebe uskraćivanjem zadovoljstava ili uobičajenih neophodnih stvari (hrana, voda i sl.), vaši Kritičar i Dželat su jako razvijeni i, i dalje vas povezuju sa detinjstvom iz koga ste davno otišli i značajnim odraslima koji su se neadekvatno ponašali prema vama.

(Izvor: Peg Streep: The Brutal Truth About 6 Types of „Quiet“ Verbal Abuse)

Autor: Katarina Višić

Psihoterapeut

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci