loader image

Strah od napuštanja

mar 28, 2020 | O vezama i braku | 1 Komentar

“Ne ostavljaj me”!

Strah od napuštanja je jedan od bazičnih strahova, i predstavlja strah da ćemo izgubiti ljude koje volimo, da ćemo ostati sami i bez emocionalne povezanosti sa drugima. Ljudi koji doživljavaju ovaj strah nose se sa stvarnom psihičkom patnjom koju uzrokuje način na koji doživljavaju sebe, druge ljude i odnose sa njima. Često mogu da razmišljaju na neki od ovih iracionalnih načina, koji su mahom fatalistički i iskrivljuju realnost:

Devojka će me sigurno ostaviti, iako nam je veza dobra, a to ne bi smelo da se dogodi”;

„Kada mi je najpotrebnije niko neće biti tu za mene da mi pomogne”;

“Čim primetim da je mom dečku dosadno sa mnom, postajem očajna, to je znak da će me napustiti”;

“Moj prijatelj me kritikuje, sigurno će prestati da se druži sa mnom”. 

Odakle nam ovaj strah?

Ako ste ikada razmišljali odakle nam strahovi, kako nastaju, i zašto emotivno reagujemo na određeni način verovatno ste pomislili na ulogu biološkog faktora i okruženja u kojem smo odrastali. Poznata je činjenica da bebe od rođenja različito reaguju na zvuke i nepoznata lica. Razlog za to je temperament, koji predstavlja biološku predispoziciju za određeni vid reagovanja. Što je intenzivnija ova predispozicija, to je za nastanak (u ovom slučaju) straha od napuštanja potreban manji stepen traume koja se dogodi tokom života. Ali neće svi ljudi sa ovom predispozicijom razviti ovaj strah, niti je pojava straha od napuštanja nužno uslovljena njome. Značajnu ulogu igra i nestabilna porodična sredina u ranom detinjstvu i/ili tokom odrastanja. To su disfunkcionalna porodična okruženja u kojima deca pate i gde njihove osnovne potrebe za bazičnom sigurnošću, autonomijom, postavljanjem realističnih granica nisu zadovoljene ili nisu zadovoljavane na dosledan način. Konkretno, kada govorimo o strahu od napuštanja, najznačajnija potreba je potreba za bazičnom sigurnošću, koja je u izvesnoj meri ugrožena. Na primer, ovo je slučaj kada su deca izložena psihičkom i fizičkom nasilju, alkoholizmu i depresiji u porodici, visokokonfliktnim razvodima ili velikim svađama roditelja, kao i kada su porodice prezaštićujuće. U ovakvom nestabilnom okruženju često su mogli da imaju doživljaj da će biti napušteni i/ili da samostalno neće preživeti. Takođe, sasvim je moguće da su tokom života pretrpeli stvarne gubitke u vidu stvarnog napuštanja kao što su smrt voljene osobe, bolesti (usled čega su možda i bili odvojeni od značajne osobe), bolni raskidi, preseljenja.

 

Šta su okidači?

Za ispoljavanje straha od napuštanja okidači se su u najvećem broju slučajeva jave u bliskim emotivnim odnosima, kao što su partnerske veze. Ove veze su veoma emotivno angažovane i kao takve pogodne da se ispolji ovaj problem. U bliskim prijateljskim odnosima se isti problem može ispoljiti, ali manje vidljivo i sa manje drame. U partnerskim vezama često se viđa da ljudi sa velikim strahom od napuštanja, za partnere biraju dijametralno suprotne osobe, autonomne i samodovoljne. Ovde je reč o jakoj ljubavnoj hemiji privlačenja i odbijanja: sa jedne strane zavisni se plaše napuštanja i gubitka, i preokupirani su vezom, a sa druge strane izbegavajući se osećaju zarobljeni u tom odnosu, preplavljeni su, kao da gube svoju nezavisnost, i često se povlače iz veze, dok se ponovo ne osete sigurnim. U većem broju slučajeva ovi odnosi su ograničenog trajanja, ili ako traju, obično su tenzični, turbulentni i puni drame.

 

Šta je napuštanje?

Napuštanje podrazumeva gubitak emotivno značajne osobe i odnosa sa njom. Ne plaše se istog svi ljudi sa ovim problemom. Neki se plaše da se suoče sa svojom usamljenošću, dok se drugi sa samoćom dobro nose, ali ih plaši suočavanje sa bolnim gubitkom povezanosti (strah od povrede, patnje).

 

Koji su znaci straha od napuštanja?

Oni koji se plaše usamljenosti imaju iracionalno uverenje da ne mogu da prežive sami, bez drugih ljudi – imaju hronični nedostatak samopouzdanja. Poruke koje su dobijali od roditelja su “Ne možeš ti samostalno ništa da uradiš, nesposoban si”, “Drugi su tu da brinu o onima koji to sami ne mogu”.

Zbog toga su njima jako potrebni drugi ljudi kao vodiči kroz život i kao izvor podrške i oslonca, kao što su im to roditelji nekada bili. U emotivnom odnosu sa drugima vide glavni i jedini izvor sigurnosti, te stoga ulažu veliku količinu energije da te odnose održe. Iz tog razloga izrazito su dobri u stalnom i brzom pronalaženju novih ljudi kao rezerve, da bi mogli da se za njih ‘prilepe’ i osiguraju. Ako ste ubeđeni da vam život zavisi od druge osobe, jer imate duboko ukorenjeno bazično uverenje da ste kao pojedinac nesposobni da se brinete o sebi, da bez druge snažne i moćne osobe nećete preživeti, onda je razumljivo da ste u stalnom strahu da ne izgubite tu osobu.

Takođe, po logici stvari, kako ne biste sebe doveli u opasnost od gubitka druge osobe, izbegavaćete konflikte po svaku cenu i često ćete biti pasivni i podređujući. Na potencijalna razdvajanja koja ne moraju biti stvarna, već i zamišljena – npr. partner ne odgovara odmah na poruku – reagujete emotivno burno, anksiozno do nivoa panike, a uz to se osećate bespomoćno i izgubljeno. Ponekad čak i na najmanje povode sebe uvodite u stanje potpunog beznađa. Iako je dominantno osećanje anksioznost, često se javlja i depresivno reagovanje.

Oni koji se plaše gubitka povezanosti sa voljenom osobom znaju da mogu sami i da će preživeti jer ih je prethodna istorija tome naučila, ali opet ne smeju da izgube taj značajni odnos. Ove osobe imaju jak unutrašnji zahtev da moraju da budu voljene i da moraju da imaju emotivnu vezu sa drugim, da drugačije ne bi podnele. Gubitak te veze bi ih doveo u stanje neke vrste ponovnog preživljavanja gubitka koji se ranije dogodio, a sa čim se plaše da se suoče. To bi značilo ponovni susret sa osećanjem praznine, beznađa i boli, što je neprijatno i teško, i zahteva od njih toleranciju. Kako ne bi došli u situaciju da se suoče sa ovom boli ulažu veliku količinu energije u očuvanje dragocene veze, a po pravilu,  paradoksalno, ta veza skoro uvek je slaba i nestabilna. Osobe sa ovim problemom prepoznaju se po tome što su lako zaljubljive prirode, preosetljive su, u stalnoj strepnji da će se nešto loše dogoditi i da će se njihova veza završiti, sklone su ljubomori i posesivnosti, na najmanje povode reaguju žestoko, optužuju partnera da želi da ih ostavi. Partnerske veze su im burne i odlikuju ih česti raskidi i burna pomirenja.

 

Koliko je strah od napuštanja zaista opravdan?

Ono što se neretko događa u realnosti je da osobe koje se plaše napuštanja budu ostavljene po principu fenomena samoispunjujućeg proročanstva – kada unapred znamo šta će se dogoditi, snažno smo uvereni u to, i tako mislimo, osećamo se i ponašamo. Na kraju se to i dogodi.

Drugi je problem izbor partnera, koji je često neadekvatan, budući da se biraju oni koji ne obezbeđuju sigurnost, već je odnos sa njima tenzičan i neizvestan. To su obično nedostupni partneri (radoholičari, žive daleko, oženjeni/udate, nespremni da se vežu) gde odnos sa njima stalno provocira ranija doživljena napuštanja, koja se ponovo obrađuju. Postoji nada da će ovaj put osvojiti tu osobu i ostvariti sa njom povezanost, da se napuštanje neće ponovo dogoditi. Ali nažalost to se ne događa, već se priča samo vrti u krug, sa istim ili novim partnerom.

 

Koje su još strategije nošenja sa ovim strahom?

Izvesne osobe sa strahom od napuštanja će poricati potrebu za vezivanjem i reagovaće u romatičnim odnosima ravnodušnošću, “Nisi mi potreban”. Iza ove ravnodušnosti često stoji izvesni stepen besa, pa ravnodušnost može biti više u funkciji kažnjavanja partnera, jer ne daje ono što želite (ne posvećuje dovoljno pažnje i osećate se napušteno). Neko drugi sa istim problemom će izbegavati da uđe u romantične odnose, a sve u cilju da izbegne suočavanje sa potencijalnim gubitkom, za koji iz iskustva zna da može biti vrlo bolan.

 

Kako pomoći sebi?

Ljudi sa problemom straha od napuštanja kakvu god strategiju imali da se nose sa njim, istinski pate. Prvi korak jeste razumeti šta se događa i priznati da imamo problem, a zatim raditi na menjanju iracionalnih uverenja u cilju postizanja funkcionalnijih i zdravijih obrazaca mišljenja, osećanja i ponašanja.

Izvori:

1. Jang, Dž. E., Klosko, Dž. Osmislite život iznova – kako prerasti sputavajuće psihičke sheme, Psihopolis institut, 2018.

2. http://psihoterapijsketeme.rs

Autor: Aleksandra Stamenković

Psiholog i REBT psihoterapeut u edukaciji

1 Komentar

  1. Minka

    Od kada sam u braku a to su 32 godine trpim torturu i ponižavanje od svog muža
    Kaže da sam bolesna, luda, nesposobna, da ne vredim ništa. Do skoro me je i tukao za svaku sitnicu. On je psihijazrijski bolesnik o čemu se krije. Pije lekove koji mu više i ne pomažu. Nezainteredovan je za bilo šta vezano za kuću. Ne pamtim da je kupio hleb ikada. Vaspitala sam dva dobra deteta, koja su sada već svoji ljudi. Nemam ni trunke samo poštovanja, iako mi drugi govore da sam vredna žena i dobar radnik. Upoznala sam čoveka sa kojim sam u nekoj vrsti veze. I on će me ostaviti, to znam, jer sam i prema njemu popustljiva i tolerantna. Oboje smo zauzeti i tu nema nikakve perspektive.,ali mi je potreban jer mi bar on kaže da vredim, da sam dobra i da me voli. Ne verujem mu. Eto, čekam i da me on ostavi, jer je počeo da se hladi i povlači. Od samog početka sam računala na to i bila sam svega svesna, ali sam ga zavolela. Kažite mi, šta ću tek onda da radim? Pomozite, ako uopšte imate odgovor na ovo

    Odgovori

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci

Opsesivna zaljubljenost

Opsesivna zaljubljenost

Za fenomen koji želimo ovde da opišemo u srpskom jeziku ne postoji precizan i široko prihvaćen naziv. Do skoro nije postojao ni u engleskom. Ne radi se ipak o nekoj „novotariji“. Reč je o fenomenu...