loader image

Samoubistvo kod adolescenata

feb 7, 2022 | Adolescencija od A do Š | 2 Komentari

 Pišu: Olivera Ćulić, TA savetnik i Katarina Višić, psihoterapeut

Samoubistvo (suicid) je treći uzrok smrtnosti u celom svetu.

Suicid označava tragičan kraj života pojedinca, ogroman gubitak za članove porodice i bližnje, kao i celokupnu zajednicu. Iako se, nažalost, samoubistvom najčešće bavimo kada je već kasno, tj. kada osoba oduzme sebi život, proširivanje interesovanja sa smrti kao ishoda, na suicidalna ponašanja u celini, daje okvir za bolje razumevanje i prevenciju samoubistava, posebno kod dece i mladih.

 

Terminologija

Izvršeno samoubistvo, pokušaj samoubistva i suicidalne misli razlikuje prisustvo, odnosno odsustvo suicidalne namere.

Namera da se izvrši suicid je važna, jer razlikujemo ponašanja sa odsustvom namere da se oduzme život (poput samopovređivanja), sa nejasnom namerom i sa prisutnom namerom (pokušaj suicida i izvršeni suicid). Suicidalnu nameru obično prati i suicidalni plan, a potom i suicidalni gest.

 

Epidemiologija

Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije samoubistvo predstavlja drugi vodeći uzrok smrti mladih (Kafadar i sar., 2014). U Srbiji je stopa samoubistava u poslednjih deset godina stabilna, i iznosi oko 15 samoubistava na 100.000 stanovnika (WHO, 2018). Kada je reč o osobama od 15 do 24 godina, u Srbiji je stopa suicida 6.9, odnosno 66 samoubistava godišnje (WHO, 2006). Broj pokušaja suicida je mnogo veći u odnosu na izvršene suicide. Procene su da je stopa pokušaja čak sto puta veća, dok se pojava samopovređivanja ili suicidalne ideacije javlja još učestalije.

Suicidalna ideacija (razmišljanje o samoubistvu) je relativno rasprostranjena. Neke osobe koje imaju suicidalne misli, preduzmu i akcije u tom pravcu, a od osoba koje preduzmu akciju mnogo više ima pokušaje suicida, nego što izgube život. Određeni broj osoba neće više pokušavati da oduzme sebi život, dok 30-40% pokušaju više puta nakon toga i izvrše samoubistvo (Maris, 1992). Važan faktor rizika nakon pokušaja suicida, koji govori o potencijalnom sledećem pokušaju, jeste žaljenje što je osoba preživela.

(Photo by Pixabay)

Suicid je uvek proces

Shneidman na slikovit način opisuje tok suicida: “Um skenira koje su mu opcije na raspolaganju: tema samoubistva se pojavljuje, um je odbacuje, zatim skenira opet. Ponovo se vraća ideja o samoubistvu, um je opet odbacuje i posle nekog vremena um počinje da prihvata samoubistvo kao rešenje, nakon čega planira i fiksira kao jedini moguć ishod.”

Suicid se nikad ne dešava odjednom, u pitanju je proces. Samoubistvo nije nikada neizbežan ishod, uvek postoji nada!

Suicidalni proces može započeti, a najčešće i započinje kratkotrajnim i trenutnim mislima o samoubistvu, željom za trenutnim olakšanjem ili begom iz određene životne situacije u kojoj se osoba nalazi, a doživljava je kao neizdrživu. Takve misli često nestaju nakon nekog vremena, ali je moguće da se ponovno jave kada osoba neku situaciju doživi kao ugrožavajuću. Jedan od ključnih segmenata postavke suicida kao procesa je prag ispod kojeg suicidalni proces nije vidljiv drugim osobama, a ponekad čak ni samoj osobi. Suicidalne misli, impulsi i planovi delovi su suicidalnog procesa koje možemo smestiti ispod granice vidljivosti (svesnosti). Među delove suicidalnog procesa koji su vidljivi drugim osobama ubraja se komunikacija suicidalnih ideja, impulsa i planova, te suicidalna ponašanja, a na kraju pokušaji i izvršenje suicida.

Hronično suicidalne osobe imaju intenzivan emocionalni odgovor na širok dijapazon događaja ili stimulusa, a s druge strane, poteškoće sa se umire na zdrave načine i tolerišu emocionalni distres. Stoga su sklone da pribegnu ponašanjima čija je funkcija izbegavanje ili uticanje na intenzivne i bolne emocije. To je, zapravo, funkcija suicidalnog ponašanja!

 

Pokušaj samoubistva ili samopovređivanje

Razlikuje ih suicidalna namera, iako ponašanje može biti isto. Šta to znači? Ukoliko osoba koja se samopovređuje izjavi da je imala nameru da umre, onda to nazivamo pokušajem samoubistva, a ukoliko nije imala nameru, nego je htela da umanji emocionalnu bol ili da se kazni/privuče pažnju, onda to isto ponašanje nazivamo samopovređivanjem.

Ipak, ovde se u praksi javljaju tri problema!

Prvo, oba fenomena se ne moraju razlikovati na ponašajnom planu.

Drugo, procena o kojem fenomenu se radi zavisi isključivo od izjave osobe o suicidalnoj nameri. Može govoritit neistinu o prisustvu ili odsustvu namere, ili ne biti svesna toga. Treće, moguće je da je osoba iskusila kako prisustvo, tako i odsustvo suicidalne namere u različitim periodima života.

Zbog toga, ukoliko je reč o osobi koja se više puta ranije samopovređivala, bez namere da sebi oduzme život, ne smemo da podrazumevamo da i sada ne postoji namera. Takođe, ne smemo pretpostaviti o kom od dva navedena fenomena je reč uzevši samo u obzir stepen ozbiljnosti akcije koju je osoba preduzela. Šta to znači? To znači da je i seckanje makazicama za nokte, iako malo verovatno smrtonosno, ako je posledica namere da se sebi oduzme život, signal da se situacija mora shvatiti ozbiljno.

(Photo by lilartsy from Pexels)

Protektivni faktori

Protektivni faktori su faktori koji mogu da umanje suicidni rizik i deluju zaštitno. Njihovo identifikovanje je važno u procesu procene suicidnog rizika, jer mogu da osnaže mehanizme prevladavanja (načini na koji se nosimo sa životnim poteškoćama) i razviju psihološku otpornost. Međutim, ne treba da ih koristimo kao faktore koji minimiziraju rizik, već u procesu pružanja podrške. To su:

  • psihološka otpornost, zdravi mehanizmi suočavanja sa problemima, samopouzdanje, samopoštovanje,
  • planovi i ciljevi za budućnost,
  • mreža podrške,
  • doživljaj prihvaćenosti,
  • kulturne i duhovne vrednosti,
  • dostupnost stručnjaka,
  • nedostupnost sredstava kojima se može oduzeti život (kod impulsivnih adolescenata pre svega lekovi i oružje)…

 

Zbog čega je porodica ključna kada govorimo o samoubistvu?  

Socijalna izolacija je bitan faktor rizika za samoubistvo. Prema tome, intervencije koje podrazumevaju smanjivanje socijalne izolacije idu u prilog prevenciji samoubistva. Ponekad, iako je osoba voljena i poštovana od strane bližnjih, može i dalje da se oseća usamljeno i posramljeno, ali je podrška koju dobija od bližnjih važna u procesu traženja stručne pomoći i uspeha samog tretmana.

Sa druge strane, istraživanja pokazuju da osobe koje pokušaju samoubistvo češće pokušavaju da razgovaraju sa članom porodice ili prijateljem, nego sa stručnjakom u oblasti mentalnog zdravlja.

Osobe koje se osećaju “odsečeno” od ljudi oko sebe, usamljeno i kao teret drugima će u većoj meri imati želju da umru. Zbog toga je neophodno da se osoba oseća povezano sa drugima i važno za ljude iz okoline.

(Photo by Anthony Tran on Unsplash)

 

Česta pitanja o suicidu 

Članovi porodice i bližnju često pitaju:

Koji su znaci upozorenja?

Znakovi na koje treba da obratite pažnju ukoliko ste roditelj adolescenta, su sledeći:

  • povlačenje u sebe
  • otvoreno govore da planiraju da se ubiju, imaju već formirane ideje o tome kako da izvrše samoubistvo; govore kako završavaju poslove iza sebe i sl.
  • pričaju da se osećaju izolovano i usamljeno
  • govore o sopstvenoj neuspešnosti, beskorisnosti, potištenosti, beznađu i gubitku samopoštovanja
  • stalno se zadržavaju na problemima za koja ne postoje rešenja
  • govore da su izgubili veru i nadu
  • menjaju svoje životne navike i dnevnu rutinu
  • govore o besmislu života
  • često plaču
  • govore o osećaju praznine
  • nemaju planove za budućnost
  • izgledaju drugačije (uglavnom smršaju i ne vode računa o fizičkom izgledu, higijeni)

Neki od ovih znakova karakteristični su za adolescentsko doba generalno (posebno promene raspoloženja), ali udruživanje faktora rizika i znakova upozorenja svakako dovodi do povećanog suicidnog rizika.

Jesam li ja negde pogrešio/la?

U trenucima kada mlada osoba izjavljuje da želi da se ubije ili pokuša da se ubije, neminovno je da se roditelj oseti krivim, jer ima utisak da je u nečemu pogrešio. „Da li bi bilo drugačije da sam manje radio?; „Da li je to zato što sam je kritikovala zbog ocena?; „Da li je to zato što nije imala dovoljno pažnje?“ Odgovor je: ne znamo!

Do suicidalnog ponašanja je dug put i nema smisla tražiti krivca, već energiju treba usmeriti na pomoć osobi koja pati.

Dete preti da će se ubiti: šta treba da radim?

Shvatite stvari ozbiljno, pa čak i ako se radi samo o adolescentskom iskazivanju besa. Veliki problem u psihoterapijskoj praksi je što roditelj na izjave deteta brzo reaguje pozivima psihologu ili psihoterapeutu, ali ne sa idejom da se mladoj osobi pomogne i adolescentov ili porodični problem reši, već samo da umiri svoj strah i zabrinutost. Kada čuje da je rizik od suicida nizak, najčešće odustaje od daljeg traženja pomoći i problem se ponovo stavi pod tepih.

„U mojoj porodici se stvari stavljaju pod tepih. Svaki problem koji se javi, jednostavno se gurne u stranu, niko to više ne pominje i niko se ne bavi time. I ta gomila samo raste. Sada se svi saplićemo i padamo preko te gomile, ali i dalje niko ništa ne govori.“ (iz prakse, doživljaj porodice suicidalnog šesnaestogodišnjaka)

Traženje pomoći podrazumeva ne samo otklanjanje trenutne zabrinutosti, već savetovanje oko boljeg porodičnog funkcionisanja, tretman za samog adolescenta, ali i podršku za roditelje.

Šta da uradim ako odbija pomoć?

Osobe koje pričaju o suicidu pričaju o tome s razlogom, a to je uvek traženje pomoći. Na to traženje pomoći reakcija okoline mora da bude adekvatna, jer osoba koja pati želi da patnja prestane, a kao jednu od opcija, nažalost, vidi i oduzimanje života. Reagovanje besom, odbacivanjem, optužbama da „traži pažnju“, „manipuliše“, siguran je put da mlada osoba stvori otpor da ode kod stručnjaka, jer to doživljava kao kaznu. Znači, budite podržavajući i prihvatajući, bez osude. Odlazak kao stručnjaka predstavite kao ono što zaista i jeste: način da se patnja smanji.

Šta ako osetim da dete manipuliše putem pretnji da će se ubiti?

Ako je u pitanju dete ili adolescent, i ovu manipulaciju shvatite ozbiljno. Kod dece i adolescenata, manipulacija nije samo način dolaska do cilja, već se uvek pitamo zašto dete manipuliše, šta je iza te manipulcije. Da li imate dovoljno sluha za svoje dete ili se bavite njime samo kada je kriza? Da li suviše kontrolišete dete? Da li imate očekivanja koje dete ne može da ispuni? Ova i niz drugih pitanja se otvaraju ukoliko vaše dete učestalo preti samoubistvom, pogotovo u toku konflikta.

(Photo by Eric Ward on Unsplash)

 

Preporuke za roditelje

Šta ne treba da radite?

  • ne izbegavati razgovor o samoubistvu (zabluda je da na taj način nekome dajemo “ideju”)
  • pretpostaviti da dete nije ozbiljno u nameri, jer samo razgovara o tome
  • govoriti detetu da je “šašavo” i da postoji mnogo razloga da se živi, da sve ima i sve mu je pruženo
  • nabacivati detetu osećanje krivice govoreći da će svima upropastiti život ako se ubije (cilj je da mu pomognete, a ne produbljujete patnju)
  • predstavljati traženje stručne pomoći kao kaznu („ti si za lečenje“, „videćeš ti u Lazi“)

Šta je preporučljivo raditi?

  • biti pristupačan i otvoren za komunikaciju bez osude
  • znati kojim institucijama se možete obratiti u kriznim momentima
  • voditi računa i o svojim emocijama, i tražiti pomoć i za sebe
  • svaki razgovor o suicidu shvatiti ozbiljno
  • postavljati direktno pitanja u vezi sa tim („Da li razmišljaš o tome da se ubiješ?“)
  • ukloniti pristup smrtonosnim sredstvima (posebno lekovima i oružju)
  • potražiti pomoć stručnjaka bez odlaganja (bolje je da paničite bez razloga, nego da bude kasno)

 

SOS telefon za pomoć osobama koje razmišljaju o samoubistvu

SOS telefon za sprečavanje samoubistva koji radi 24 sata je 011 / 7777 – 000. Na ovaj broj se javljaju stručnjaci, lekari Klinike za psihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević“.

Služba urgentne psihijatrije prima pacijente 24 sata bez zakazivanja, bez knjižice i bez plaćanja, a Centar za mentalno zdravlje od 9 do 18 prima bez zakazivanja.

Ukoliko vam je potrebna pomoć, svakog dana možete pozvati i volontere Centra „Srce“ od 14 do 23 časa na broj telefona 0800-300-303 ili im se obratiti mejlom na vanja@centarsrce.org.

 

Literatura:

  1. American Psychiatric Association. (2003). Practice guideline for the assessment and treatment of patients with suicidal behaviors. Am J Psychiatry, 160(11 Suppl), 1-60.
  2. Chehil, S., & Kutcher, S. (2012). Suicide Risk Managment. John Wiley & Sons.
  3. McKeon, R. T. (2009). Suicidal Behavior.
  4. Ellis, T.E. & Newman C.F. (1996). Kognitivna terapija suicidnosti IZABERI ŽIVOT. Psihopolis institut 2009.
  5. Subotić, S., Bajša-Žganjec, A., & Merkaš, M. (2008). Školski stres i neka obilježja ličnosti kao prediktori suicidalnosti adolescenata. Psihologijske teme 17, 1, 111-131.
  6. www.epicentarpress.rs/vest/4584/SOS-telefon-za-pomoć-osobama-koje-razmišljaju-o-samoubistvu
  7. Photo by Stormseeker on Unsplash (naslovna fotografija)

Autor: Olivera Tripković

Defektolog i TA savetnik

2 Komentari

  1. sanja

    mozda moje pitanje nije za ovo mesto ali me interesuje koje bi bilo resenje za fenomen navodjenja na samoubistvo…ukoliko imate u okolini osobe koje se odnose prema vama na nacin da izazivaju sve gore nabrojane znake upozorenja i bezuspesno se borite protiv toga jer tako izazivate jos vise napadacki stav uz opravdanje da oni vole to sto rade a njihova upornost rusi svako samopouzdanje i urusava ne samo vase zdravstveno stanje

    Odgovori
    • Katarina Višić

      Poštovana,
      Jedina rešenja su ili napuštanje sredine koja je po Vas ugrožavajuća ili jačanje sopstvenih kapaciteta da na ta ugrožavanja reagujete na, po Vas, zdravije naćine.

      Odgovori

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci