Svakom se može desiti da je povremeno nezadovoljan svojim fizičkim izgledom. Međutim, postoje osobe koje su konstantno okupirane nedostacima koje uočavaju na telu. Za njih je to jako uznemirujuće, remeti im svakodnevno funkcionisanje i smanjuje kvalitet života. Kada im drugi ljudi kažu da izgledaju dobro ili da je nedostatak koji vide minimalan, teško im je da u to poveruju. Te osobe pate od telesnog dismorfičnog poremećaja ili poremećaja telesne šeme.
(Photo by Angela Roma on Pexels)
Šta je telesni dismorfični poremećaj?
Telesni dismorfički poremećaj karakteriše preokupiranost osobe jednim ili više nedostataka ili mana koje osoba uočava u svom fizičkom izgledu. Radi se o manjim telesnim manama ili potpuno izmišljenim defektima, zbog kojih osoba veruje da izgleda ružno, neprivlačno ili deformisano.
Drugima nedostaci, kojima je osoba preokupirana, nisu uočljivi ili im deluju samo neznatno. Na sličan način kao kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP-a), kao odgovor na preokupiranost izgledom javlja se repetitivno (ponavljajuće) ponašanje (npr. preterano ogledanje, prekomerno doterivanje, čeprkanje kože ili traženje uveravanja od drugih) ili mentalne radnje (npr. upoređivanje svog izgleda sa izgledom drugih ljudi).
Simptomi najčešće počinju početkom puberteta (12-13 godina) i postepeno se razvijaju tokom adolescencije ili rane mladosti, kada su ljudi generalno najosetljiviji na svoj izgled.
(Preuzeto sa Pinteresta)
Preokupacija izgledom
Preokupiranost se može odnositi na jedan deo tela ili više njih, najčešće je to koža (npr. akne, ožiljci, bore, bledilo, promene na koži), dlake (npr. „proređena“ kosa ili „preterana“ dlakavost na telu ili licu) ili nos (npr. veličina ili oblik). Međutim, bilo koje područje tela može biti u fokusu zabrinutosti (npr. oči, zubi, težina, stomak, grudi, noge, veličina ili oblik lica, usne, brada, obrve, genitalije). Neki ljudi su zabrinuti oko uočene asimetrije delova tela.
Preokupacije su nametljive, neželjene, oduzimaju dosta vremena (u proseku 3 do 8 sati dnevno) i obično je teško odupreti im se i kontrolisati ih. Kao odgovor na njih, izvode se preterano ponavljajuća ponašanja ili mentalne radnje (npr. upoređivanje). Osoba se oseća prinuđenom da izvede ova ponašanja, koja nisu prijatna i mogu povećati anksioznost ili depresivno raspoloženje. Svakodnevni život osobe trpi (osoba kasni sa obavezama, ne oseća se sposobno da radi ili pohađa nastavu).
(Photo by Liza Summer on Pexels)
Upoređivanje sa drugima
Uobičajena ponašanja kao odgovor na preokupiranost izgledom su upoređivanje svog izgleda sa izgledom drugih osoba; stalno proveravanje nedostataka koje osoba uočava na ogledalu ili drugim reflektujućim površinama (telefon) ili direktno ispitivanje nedostataka; prekomerno doterivanje (npr. češljanje i oblikovanje kose, brijanje ili čupanje dlaka); kamufliranje (npr. nanošenje šminke više puta, ili pokrivanje oblasti koje osoba ne voli šeširom, odećom, šminkom ili kosom); traženje uveravanja od drugih o tome kako uočene mane izgledaju; dodirivanje područja koje osoba ne voli kako bi ih proverila; prekomerno vežbanje ili dizanje tegova; ili prekomerni estetski zahvati.
(Photo by Karolina Grabowska on Pexels)
Neke osobe pokušavaju da preterano pocrne (kako bi potamnele „bledu“ kožu ili umanjile akne), više puta menjaju odeću (npr. da bi prikrile nedostatke koje uočavaju) ili kompulzivno (prisilno, ne mogu da se odupru) kupuju (npr. kozmetičke proizvode). Kompulzivno čeprkanje kože se, takođe, javlja i može pogoršati nedostatke koje osoba uočava ili čak izazvati oštećenje kože, infekcije i popucale krvne sudove.
Mišićna dismorfija
Mišićna dismorfija je oblik telesnog dismorfičkog poremećaja, koji karakteriše verovanje osobe da je njena telesna građa premala ili nedovoljno mišićava. Javlja se skoro isključivo kod muškaraca.
(Photo by Victor Freitas on Pexels)
Pojedinci sa ovim oblikom poremećaja, zapravo, imaju telo normalnog izgleda ili su čak veoma mišićavi. Većina (ali ne svi) drži preterane dijete, preterano vežbaju i podižu tegove, ponekad izazivajući telesna oštećenja. Neki koriste potencijalno opasne steroide i druge supstance, pokušavajući da svoje telo učine većim i mišićavijim.
Život sa telesnim dismorfičnim poremećajem
Sve osobe sa ovim poremećajem imaju teškoće u psihosocijalnom funkcionisanju, koje variraju od umerenih (npr. izbegavanje nekih socijalnih situacija) do ekstremnih i onesposobljavajućih (npr. osoba je potpuno zatvorena u kući, ponekad i godinama). Neke osobe sa ovim poremećajem izbegavaju da izlaze u javnost, ako problematičnu oblast nisu prikrile šminkom, odećom ili kosom.
Mnoge osobe sa telesnim dismorfičkim poremećajem imaju ideje ili zablude da drugi ljudi obraćaju na njih posebnu pažnju ili da im se rugaju zbog toga kako izgledaju. Iako drugi ljudi mogu misliti da osoba sasvim normalno izgleda, osobe koje imaju ovaj poremećaj zaista veruju da su ružne i defektne. Posledično, ovaj poremećaj je povezan sa visokim nivoom anksioznosti, posebno socijalne, izbegavanjem drugih ljudi, depresivnim raspoloženjem, niskim samopoštovanjem, samopovređivanjem i suicidnim mislima. Mnogi pojedinci se stide svog izgleda, preterano se fokusiraju na to kako izgledaju i nerado otkrivaju svoje brige drugima.
(Preuzeto sa Pinteresta)
Većina osoba sa ovim poremećajem se podvrgava različitim estetskim tretmanima, kako bi pokušale da poboljšaju nedostatke koje uočavaju. Najčešći su dermatološki tretmani i hirurške intervencije. Međutim, čini se da to slabo pomaže, a ponekad postaje i gore.
Sličnosti između telesnog dismorfičnog poremećaja i OKP-a
Iako su OKP i telesni dismorfički poremećaj različiti poremećaji, između njih postoje i mnoge sličnosti. Na primer, osoba sa telesnim dismorfičkim poremećajem ima neželjene, nametljive misli koje se tiču telesnog izgleda i ponavlja određene radnje, kao što su:
- proveravanje kako izgleda;
- traženje uveravanja od drugih u vezi njenog izgleda;
- čeprkanje kože, kako bi bila „glatka“ ili „baš kako treba“;
- neprekidno doterivanje kose, obrva ili šminke, kako bi izgledala „baš kako treba“.
Tretman telesnog dismorfičnog poremećaja
Tretman za ovaj poremećaj je sličan tretmanu za OKP. Kognitivno-bihejvioralna terapija je najefikasnija i obično se kombinuje sa farmakoterapijom.
Na terapiji, ove osobe uče da se suočavaju sa svojim strahovima, bez sprovođenja zaštitnih ponašanja, kao što su kamufliranje i prikrivanje nedostataka na telu koje uočavaju. Suočavajući se sa strahovima, uče da tolerišu nelagodnost i testiraju svoja uverenja.
Reference:
- American Psychiatric Association (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (5th Ed.). Washington, DC: Author.
- https://www.ocduk.org/related-disorders/
- Photo by cottonbro studio on Pexels (naslovna fotografija)
0 komentara