loader image

Odgovornost i sloboda u životu i psihoterapiji

maj 8, 2023 | O životu | 0 Komentara

Savremeni svet nam nudi obilje mogućnosti za aktualizovanje naših potencijala. Ranije nije bilo tako. Mogućnosti su bile ograničenije. Pojedinca u sadašnjici možemo da zamislimo kao putnika koji nailazi na račvanje puta. Put se ne račva u dva odvojena, već u bezbroj različitih puteljaka, koji se kasnije opet račvaju. Pred njim su izbori. Slobodan je da izabere bilo koji od puteva. Slobodan je i da izabere da ostane pasivan. Šta god da izabere, odgovoran je za sopstveni izbor i mora da snosi posledice takvog izbora. Sloboda dolazi sa cenom. Cena je odgovornost.

Francuski filozof Sartr je pisao da su ljudi osuđeni na slobodu. Biti osuđen na nešto znači nemati drugog izbora do povinovati se tome. Ljudima je stoga onemogućen izbor da ne biraju. Život nas neprestano stavlja pred izbore i mi smo osuđeni da odgovaramo.

Da li ćemo da se školujemo ili ne? Da li ćemo da se zaposlimo ili ne? U kojoj oblasti? Da li ćemo da ostanemo sami ili da nađemo partnera? Kog partnera? Da li ćemo da nastavimo da pušimo? Da li ćemo da krenemo na psihoterapiju?

(Photo by Mart production on Pexels)

Sloboda i anksioznost

Unutrašnje stanje slobode nam daje osećaj autonomnosti u donošenju svojih izbora. Slobodni smo da menjamo i kreiramo sebe i svoj život. Sloboda je kapacitet da postanemo ono što zaista možemo da budemo – da aktuailzujemo svoje potencijale.

Doživljaj da smo slobodni, a samim tim i odgovorni za svoj život, uglavnom prati osećanje anksioznosti. Svaki od naših sadašnjih izbora je potencijalno pogrešan i može da donese negativne posledice po nas. U trenutku donošenja izbora, mi ne možemo da znamo sa izvesnošću da li donosimo ispravnu odluku. Pored toga, savršeni izbori ne postoje. Neizvesnost je neminovna, a netolerisanje neizvesnosti budi anksioznost.

Suočeni sa anksioznošću, mnogi ljudi biraju da odlože ili izbegnu donošenje izbora. Život, međutim, nije video igra koja može da se pauzira pred zahtevnim delom, pa da se kasnije nastavi sa te tačke. U životu vreme teče i odabir da se ostane pasivan takođe predstavlja aktivan izbor, koji vuče svoje (uglavnom negativne) posledice.

Anksioznost takođe otežava osobi da donosi autentične (sopstvene) izbore. Umesto toga, osoba se ušuškava u strukturu određene ideologije (verske, političke ili bilo koje druge). Na taj način prati utabane puteve, što smanjuje anksioznost, ali čime se gubi sloboda i autentičnost postojanja pojedinca. Kao što Erih From piše – osoba beži od slobode.

Da bi se živeo autentičan život, neophodno je donositi slobodne izbore. Da bi se donosili slobodni izbori, neophodno je biti hrabar. S tim što hrabrost ne predstavlja odsustvo anksioznosti, već donošenje sopstvenih izbora uprkos anksioznosti i uz prihvatanje mogućnosti da naš izbor možda ne ispadne najbolji mogući. Drugim rečima, potrebno je prihvatiti anksioznost ukoliko želimo da budemo zaista slobodni. Anksioznost i sloboda su dva lica jednog novčića.

(Photo by Andrea-piacquadio on Pexels)

 

Pretpostavka odgovornosti

Sami smo uzrok mi svega zla našega.“ – Ivan Gundulić

Možda je navedeni citat previše isključiv, ali može da predstavlja dobar uvod u razmišljanje o odgovornosti. Za koliki udeo u nastanku sopstvene patnje smo sami odgovorni? Da li smo žrtve genetskih i sredinskih nepovoljnih uslova? Da li smo osuđeni da pasivno trpimo ili smo odgovorni da kreiramo povoljnije unutrašnje i spoljašnje okolnosti svoga života?

Objektivne teškoće i problemi postoje u životu svakog pojedinca. Ne želimo to da ignorišemo. Postoje siromaštvo, starost, bolesti, smrt, rastanci i brezbroj drugih nepovoljnosti. To su jednostavno datosti ove realnosti. One su nepromenljive. U okviru nepromenljivog ipak postoji polje promenljivog i to je upravo polje u kojem leži naša odgovornost. Naš prvi korak jeste da prepoznamo za šta jesmo odgovorni a onda i da pokušamo da na to utičemo.

Svi smo mi odgovorni za određeni udeo u nastanku sopstvene patnje. To, međutim, ne znači da smo mi krivi za to. Postoji razlika između krivljenja sebe i preuzimanja odgovornosti.

Krivljenje sebe podstiče osobu da se oseća loše i sputava je da napravi korak ka pozitivnijoj promeni. Osoba biva zarobljena u prošlosti i na neki način obezvređuje sebe. S druge strane, preuzimanje odgovornosti za udeo u nastanku sadašnje patnje oslobađa osobu da preuzme konstruktivne poteze i da pomogne sama sebi. U ovom slučaju, određeni raniji pogrešni izbori se osuđuju, ali osoba ne upada u zamku obezvređivanja sebe u potpunosti.

Ako sam ja delom odgovoran za nastanak i održavanje svoje patnje, onda imam i moć da nešto promenim.

To je stav za koji se psihoterapeuti nadaju da će ga njihovi klijenti usvojiti.

(Photo by Jill Wellington on Pexels)

Emocionalna odgovornost

„Najbolje godine tvog života su one u kojima odlučiš da su tvoji problemi samo tvoji, ne kriviš majku, ekologiju ili predsednika. Shvataš da kontrolišeš sopstvenu sudbinu.“ – Albert Elis

Osnovna pretpostavka Racionalno-emotivno bihejvioralne terapije jeste da smo velikim delom (ne i u potpunosti) odgovorni za ono kako se osećamo. Kada nam se dogodi nepovoljan događaj prirodno je da osećamo neprijatnu emociju. To je očekivano. Kada međutim ostanemo zaglavljeni u određenoj emociji, kao što je depresija, krivica, bes, stid ili anksioznost, najverovatnije svojim načinom razmišljanja doprinosimo tome.

Uzmimo primer besa. Nije dovoljno da se neko ponaša nepristojno da bi druga osoba pobesnela. Nepristojnost jedne osobe nije uzrok besa druge, ali može da bude povod. Između nepristojnosti našeg sagovornika i našeg besa stoje naša uverenja o toj nepristojnosti – ono što mi mislimo o takvom ponašanju. Ako smo uvereni da je takvo ponašanje apsolutno nedopustivo, da ne možemo da ga podnesemo i da je naš sagovornik jedna gnjida od čoveka, verovatno ćemo pobesneti, izgubiti kontrolu i napraviti sebi još veći problem.

Mnogi propuštaju da uvide da su sami odgovorni za održavanje sopstvenih uverenja, kao i da su slobodni da ih promene. Psihoterapija podučava ovu istinu. Promenom (za početak) svojih uverenja o spoljašnjim nepovoljnim okolnostima, osoba menja svoju emocionalnu reakciju na njih, jer mi ne bivamo uznemireni događajima samima po sebi, već našim pogledima (uverenjima) na te događaje. Promenom emocionalne reakcije, menja se i način na koji se ponašamo u određenoj situaciji.

Uverenja, osećanja i ponašanja – sve je slobodno za promenu. Korak po korak moguće je kreirati sebe na drugačiji način. Moguće je doći do suštinske i trajne promene. Potrebno je za početak uvideti da smo sami odgovorni za dosadašnje načine reagovanja i da imamo slobodu da se menjamo. Suština je da postignemo određenu fleksibilnost u razmišljanju i reagovanju na nepovoljne događaje, što zaista predstavlja osvajanje slobode.

(Photo by Oleksandr Pidvalnyi on Pexels)

Na kraju…

Ljudsko postojanje nije u potpunosti slobodno. Nismo bogovi. Postoje objektivna i nepremostiva spoljašnja ograničenja našoj slobodi. Ne postoji apsolutna sloboda. Uvek je relativna.

S druge strane, postoje i ograničenja koja su u nama samima – načini na koje oduzimamo slobodu sami sebi, za koje jesmo odgovorni. To su, na primer, destruktivne navike, ograničavajuća uverenja o sebi, drugima ili svetu, kompulzivna ponašanja, različiti simptomi, itd. Psihoterapija se može posmatrati kao postepeno osvajanje slobode.

Kroz proces psihoterapije otkrivamo da smo zaista odgovorni za veliki deo svoje sadašnje patnje. To možda ne predstavlja prijatno saznanje, ali nam ono ipak otvara vrata ka pozitivnoj promeni. Ono stavlja kontrolu u naše ruke, čime poklanjamo sami sebi mnogo više slobode. Otkrivamo da smo odgovorni za načine na koje reagujemo u svojoj svakodnevnici – na to kako mislimo, kako se osećamo i ponašamo. Otkrivamo takođe da su značajni životni izbori pitanja koja život postavlja pred nas i na koja moramo na neki način da odgovorimo. Slobodni smo da biramo šta želimo, ali smo i odgovorni za posledice svojih izbora.

 

 

Reference:

  1. The Anxiety of Freedom | Psychology Today
  2. Emotional Responsibility: Taking Back Control – College of Cognitive Behavioural Therapies (cbttherapies.org.uk)
  3. Yalom, I. D. (1980). Existential Psychotherapy. Basic Books.
  4. Naslovna fotografija: Pixabay on Pexels

 

Autor: Nikola Šašić

andragog i edukant REBT psihoterapije

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci

Zašto nas osećanja zbunjuju?

Zašto nas osećanja zbunjuju?

Veliki deo našeg iskustva čine emocionalne reakcije. Osećamo tugu povodom prekinutog odnosa, anksioznost povodom neizvesne budućnosti, bes prema napornom komšiji, krivicu povodom nepromišljeno...