loader image

Kako se nositi sa niskom tolerancijom na frustraciju?

maj 23, 2022 | O životu | 0 Komentara

Neprilike u životu postoje. Imate sledeći izbor – da imate neprilike i emocionalni poremećaj ili da imate neprilike i odgovarajuća osećanja.

Racionalno-emotivno bihejvioralni terapeuti smatraju da u jezgru emocionalnih poremećaja i poremećaja u ponašanju leži urođena sklonost ljudi da događaje u svom životu procenjuju na rigidan i apsolutistički način. To znači da ljudi imaju određene ideje o tome kako realnost mora ili ne sme da izgleda. „Mora/ne sme“ način razmišljanja je usmeren prema sebi, prema drugim ljudima i prema svetu uopšte. Takva uverenja nazivamo rigidni ili apsolutistički (dogmatski) zahtevi.

Kada se rigidni zahtevi ne obistine, tj. kada se ne desi ono za šta misle da je „moralo“ ili se desi ono za šta misle da „nije smelo“, neki ljudi su, dalje, skloni da misle kako je to za njih nepodnošljivo („Ja moram da ostanem u vezi. Nepodnošljivo je biti sam“). Uverenja o nepodnošljivosti raznih frustracija i nelagodnosti spadaju pod zajednički teorijski i terapijski koncept niske tolerancije na frustraciju.

(Photo by Sebastian Herrmann on Unsplash)

Šta je niska tolerancija na frustraciju?

Ljudi imaju uverenja o tome koliko frustracije ili nelagodnosti mogu da podnesu.

Neki ljudi veruju da su izdržljivi i da mogu mnogo toga da podnesu. Oni se suočavaju sa svojim preprekama i doživljavaju razne teškoće, ali nemaju emocionalne poremećaje povodom toga, već samo adekvatna negativna osećanja. Za njih bi se moglo reći da imaju visoku frustracionu toleranciju (tj. uverenja koja im pomažu da bolje tolerišu frustraciju i nelagodu).

Sa druge strane, postoje ljudi koji teško podnose svakodnevne nelagodnosti i frustracije. To su ljudi koji se povodom neprijatnosti emocionalno uznemiravaju, jer, između ostalog, „govore sebi“ da su takve neprijatnosti nepodnošljive. Obratite pažnju da takve osobe ipak podnose iste frustracije i nelagodnosti kao i ljudi iz prve grupe, samo što to podnose teže, upravo zbog stava koji imaju prema njima.

Niska tolerancija na frustraciju je naziv za široku kategoriju iracionalnih (samoosujećujućih) uverenja, kojima je zajednička ideja da su doživljena ili očekivana nelagodnost ili frustracija previše teške da bi se podnele. Osoba sa filozofijom niske tolerancije na frustraciju smatra da „ne može da podnese“ neispunjenje svojih unutrašnjih zahteva, i odbija da prihvati postojanje raznih frustracija i nelagodnosti.

Zbog čega je prepoznavanje i menjanje ovakvih uverenja značajno? Zbog toga što na osećanja i ponašanja ljudi u najvećoj meri utiče način na koji razmišljaju. Ako u susretu sa neminovnim teškoćama (jer su one u životu nezaobilazne) osoba „govori sebi“ kako je sve to nepodnošljivo, neizdrživo, previše teško, da će da propadne u zemlju i slično, svakako će se osećati lošije i ponašati disfunkcionalnije. Česte posledice ovakvog odnosa prema svakodnevnim teškoćama su depresija, anksioznost, bes, prokrastinacija, izbegavanje i druge.

(Photo by Sebastian Herrmann on Unsplash)

Koliko možemo da podnesemo?

Zamislite mladića koji želi da priđe devojci i da započne razgovor sa njom. On može da zahteva (u sebi) da „nikako ne sme da bude odbijen“ i uveren je da „ne bi mogao da podnese ukoliko bi se to dogodilo“. Zbog takvih uverenja, mladić oseća anksioznost, praćenu drhtanjem ruku, prekomernim znojenjem i „knedlom u grlu“. Pošto je uveren da ne bi mogao da podnese odbijanje, a shvata da mogućnost odbijanja svakako postoji, on bira da ipak ne priđe devojci.

Sasvim je racionalno izbeći ono što ne može da se podnese, zar ne? Ipak, pitanje je da li bi odbijanje za mladića zaista bilo nepodnošljivo? Da li je njegovo uverenje istinito? Šta znači ne podneti nešto?

Kada razmislimo, uviđamo da mi možemo da podnesemo sve, dok se ne desi da nešto zaista ne podnesemo. Drugim rečima, ljudi podnose sve što ih ne ubije. Svakako, to ne znači da ne postoje nepodnošljive stvari, kao, na primer, ronjenje bez boce sa kiseonikom u trajanju od dva sata. Ali to znači da mnoge stvari koje ljudi u svakodnevnom životu procenjuju kao nepodnošljive – zaista to nisu.

(Photo by Steve Johnson on Unsplash)

Kada se osoba drži pretpostavke „ja to ne mogu da podnesem“, to podrazumeva da veruje u sledeće: „ja ću umreti ili ću se dezintegrisati ako ta nelagodnost ili frustracija nastavi da traje“ ili „nikada neću moći da budem srećan ako ta nelagodnost ili frustracija nastavi da traje“.

Mnogo toga u životu je, nesumnjivo, teško (čak i mnogo teško), ali to ne znači da je nepodnošljivo. Pored toga, određene teške stvari vredi podnositi radi postizanja sopstvenih ciljeva.

Vratimo se mladiću iz primera. Sa gore opisanim uverenjem da „ne bi podneo odbijanje“, izabrao je da izbegne upoznavanje sa devojkom, čime je zasigurno onemogućio sebi da ostvari (za sebe) važan cilj.

Zamislite da se, umesto toga, držao uverenja „bilo bi neprijatno da doživim odbijanje, ali bih to svakako mogao da podnesem, i vredelo bi to podneti zarad mogućnosti da upoznam ovu devojku“. Da li bi se u tom slučaju osećao i ponašao funkcionalnije? Garantujemo da bi. Da li bi uspeo da ostvari svoj cilj? To ne možemo da garantujemo, ali bi sigurno imao mnogo veće šanse.

Dakle, ovde se ne radi o tome da mladić sebi kaže drugačije formulisanu rečenicu i da očekuje da se oseća zdravije i ponaša adaptivnije. Radi se o suštinskoj promeni stava i unutrašnjeg odnosa prema životnim poteškoćama i frustracijama, koja, kada se pretvori u reči, dobija formu sličnu gore opisanoj.

Uverenje u takvoj formi sadrži tri istine. Prva istina se odnosi na neprijatnost samog odbijanja. Za mladića bi odbijanje, nesumnjivo, bilo neprijatno. Druga se odnosi na činjenicu da mladić ne bi umro ako bi doživeo tu neprijatnost, tj. podneo bi je. Treća istina se odnosi na to da za njega može da bude vredno da podnese neprijatnost. Zbog toga je ovakvo uverenje u potpunosti realistično, a realistično mišljenje vodi u adaptivno ponašanje.

Poremećaji diskomfora

Poremećaji diskomfora nastaju kao rezultat postavljanja rigidnih zahteva sebi, drugima ili kvalitetu života, kao i ideje da su uslovi koji nastaju neispunjenjem tih zahteva za osobu nepodnošljivi.

Poremećaji diskomfora postoje u dve različite, ali donekle i slične, forme:

  • Niska frustraciona tolerancija, koja rezultira iz rigidnog zahteva da frustracije ne smeju da postoje i da je njihovo postojanje nepodnošljivo. Bazirana je na uverenjima kao što su: „Svet mi duguje lagodnost i udobnost“ ili „Stvari treba da budu onakve kakve ja želim da budu i ne mogu da podnesem kada nije tako“. Neki od primera su:
  1. Netolerancija odlaganja gratifikacije

„Ja moram da imam ono što želim i moram to da imam odmah.“

Slična uverenja su u osnovi većine problema sa impulsivnim ponašanjem. Pored toga, otežavaju osobi da se uključi u zahtevne i teške aktivnosti, koje imaju dugoročne pozitivne posledice, kao što je, na primer, učenje.

  1. Netolerancija neizvesnosti

Određeni ljudi su uvereni da ne mogu da podnesu neizvesnot koju život neminovno nosi. Oni misle da moraju da budu 100% sigurni da se loš ishod neke situacije neće desiti i da je nepodnošljivo što to ne znaju. Pošto tu neizvesnost smatraju nepodnošljivom, pokušavaju na razne načine da je ukolne. Previše brinu, previše planiraju, proveravaju i traže razuveravanje od drugih da se loš ishod neće desiti. „Žive u budućnosti“ i osećaju anksioznost.

  • Niska frustracija nelagode, koja rezultira iz rigidnog zahteva osobe da ne bi trebalo da oseća neprijatna emocionalna ili fizička stanja i da su ona nepodnošljiva. Neki od primera su:
  1. Emocionalna netolerancija

Ovo se odnosi na prilike kada osoba veruje da ne može da toleriše određeno neprijatno emocionalno stanje („Ja ne mogu da podnesem anksioznost“). Postoje razne negativne posledice verovanja u ovakve ideje. Najznačajnija je izbegavanje situacija u kojima je osoba ranije doživela neprijatnu emociju. Efekat izbegavanja je ograničavanje sopstvenog života i iskustva, kao i održavanje emocionalnog problema.

  1. Netolerancija bola

Odnosi se na uverenje da je fizički bol nepodnošljiv. Ne želimo da tvrdimo da će promenom ovakvih uverenja bol da nestane, ali osoba može da, uprkos bolu, ostane emocionalno neporemećena. Na primer, osobe sa hroničnim bolom mogu da ne dozvole da bol bude centralni fokus njihovih života.

  1. Netolerancija dosade

Dosada se javlja kod nekih ljudi onda kada nisu uključeni u neku značajnu i smisaonu aktivnost, dok se kod drugih javlja onda kada nisu uključeni u bilo kakvu aktivnost. Šta god da kod date osobe izaziva dosadu, ako je uverena da to ne može da podnese, uključivaće se u različite neproduktivne (ponekad i autodestruktivne) aktivnosti, samo da bi izbegla dosadu.

(Photo by Kinga Cichewicz on Unsplash)

Poremećaji diskomfora vode problemima kao što su:

  • Diskomfor anksioznost – emocionalna tenzija koja nastaje usled zaključka da su nam lagodni uslovi života ugroženi
  • Preterana briga – mentalni proces koji doprinosi održavanju anksioznosti
  • Izbegavanje događaja i okolnosti koje se vide kao „previše teške“
  • Sekundarni emocionalni poremećaj – emocionalno uznemiravanje sebe povodom već postojećeg emocionalnog problema (npr. anksioznost povodom sopstvene anksioznosti)
  • „Kratkoročni hedonizam“ – traganje za kratkoročnim zadovoljstvima i izbegavanje neprijatnosti, po cenu dugoročne štete (zloupotreba alkohola, droga; prejedanje; gledanje televizije umesto fizičke aktivnosti…)
  • Prokrastinacija – odlaganje zahtevnih zadataka i neprijatnih situacija
  • Negativnost i preterane žalbe – uznemirenost povodom beznačajnih poteškoća; preokupiranost nepravdom i sklonost ka upoređivanju sopstvenih i tuđih životnih okolnosti.

Ka boljoj toleranciji frustracije i nelagode

Neki od načina na koje ljudi mogu sami sebi da pomognu da promene samoosujećujuća uverenja vezana za nepodnošenje su:

  • Prepoznavanje, osporavanje i zamena tih uverenja alternativnim pomažućim idejama. Osoba može da se zapita „Ako je nešto teško, da li je to zaista i nepodnošljivo? Šta govore činjenice? Da li bi za mene bilo vredno da podnesem? Na koji način mi uverenje da je to nepodnošljivo koristi? Koje alternativno uverenje bi mi bilo od veće koristi?“
  • Kada prepozna da izbegava aktivnost za koju je uverena da ne može da je obavi jer je „previše teška“, osoba može da zamisli situaciju u kojoj teroristi kidnapuju neku njenu dragu osobu i zahtevaju od nje da obavi baš tu aktivnost. Ako bi u takvoj situaciji osoba mogla da je obavi, to znači da može i sada. Ne postoje objektivne prepreke.
  • Osoba može da pronađe nekoga iz svog okruženja ili neku istorijsku ličnost koja je ispoljila visoku toleranciju na frustraciju, i da koristi tu osobu kao model na koji će da se ugleda.
  • Izlaganje situacijama koje izazivaju nelagodnost ili frustraciju može da bude od velike pomoći. Dobro je početi izlaganje niskom intezitetu frustracije ili nelagodnosti, pa vremenom povećavati. Na taj način osoba kroz iskustvo menja svoja samoosujećujuća uverenja u novu samounapređujuću filozofiju („Ja ovo mogu da podnesem i dobro je za mene da to podnosim, jer na taj način mogu da dođem do svog cilja“).
  • Dobro je da svako od nas svakog dana očekuje i prihvata „3D“ – Dnevnu Dozu Diskomfora.

Na kraju

Na putu ka boljem životu, uzaludno je tragati za stanjem potpune lagodnosti i odsustva frustracija. Promena stava prema poteškoćama je optimalno rešenje. Tolerisanje ne podrazumeva pasivno trpljenje neprijatnosti, već realistično prihvatanje njih kao neodvojivog dela našeg iskustva.

Iako postoje mnoge stvari koje možete da tolerišete, neke od njih nisu vredne tolerisanja. Stav visoke tolerancije na frustraciju i nelagodnost naglašava da, često, pored toga što možete da podnesete određenu tešku situaciju, za vas je, takođe, vredno da je podnosite. Takva uverenja vas ohrabruju i podstiču da uvidite da je u vašem najboljem interesu da budete izdržljivi i uporni u teškim situacijima, i da pokušate da promenite nepovoljne uslove ukoliko je to moguće. Ako su nepovoljni uslovi nepromenljivi, najbolje bi bilo prihvatiti ih, procenjujući ih kao teške, ali ne i nepodnošljive.

Literatura:

Dryden, W. (1999). Beyond LFT and Discomfort Disturbance: The Case for the Term „Non-Ego Disturbance“. Journal of Rational-Emotive & Cognitive-Behavioral Therapy, Volume 17, Number 3, Fall 1999

Ellis, A. Dryden, W. (2007). The Practice of Rational Emotive Behavior Therapy – Second Edition. Springer Publishing

Naslovna fotografija: Noah Buscher on Unsplash

 

 

Autor: Nikola Šašić

andragog i edukant REBT psihoterapije

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci

Zašto nas osećanja zbunjuju?

Zašto nas osećanja zbunjuju?

Veliki deo našeg iskustva čine emocionalne reakcije. Osećamo tugu povodom prekinutog odnosa, anksioznost povodom neizvesne budućnosti, bes prema napornom komšiji, krivicu povodom nepromišljeno...