loader image

Nasilna ponašanja kod dece i mladih

dec 29, 2020 | O deci i roditeljstvu | 0 Komentara

U svakom odeljenju je bar jedno dete koje ne da mira drugoj deci, nastavnicima, a ni svojim roditeljima. Dete koje je neuklopljeno, za koje se svi raduju kada nije tu, a nastavnici jedva čekaju da završi školu i postane problem nekog drugog.

Možda je vaše dete od onih koje je od malih nogu pokazivalo bes i iskazivalo agresiju, tuklo brata ili sestru, udara vas kada je besno, govori vam da vas mrzi, krade novac iz vašeg novčanika, i za sve ovo ne pokazuje kajanje i iznova ponavlja ova ponašanja.

Ovo je priča o toj deci. Deci koja se ponašaju socijalno neprikladno, koje proglašavaju nasilnicima, koje je teško disciplinovati. O tome kako su postali takvi i zašto im je teško da promene svoje ponašanje.

 

Zašto deca postaju nasilna?

Obično se radi o deci čiji roditelji nisu uspeli da na zadovoljavajući način odgovore na njihove potrebe u ranom detinjstvu i koja svet doživljavaju kao nesigurno mesto. Uskraćena su za iskustva koja im omogućavaju razvoj samopouzdanja i poverenja u druge ljude.

Ta deca razvijaju nesiguran tip privrženosti.

Privrženost je snažna emocionalna povezanost koju imamo sa posebnim ljudima u svom životu. Prema teoriji Džona Bolbija, rano iskustvo odnosa s roditeljima oblikuje razvoj i kvalitet bliskih odnosa u odrasloj dobi. S obzirom na to da je privrženost jedan od temelja dečjeg razvoja, nesigurna privrženost kasnije se u detinjstvu i odraslom dobu može ispoljavati na različite načine.

Pokazatelji nesigurne privrženosti kod dece i adolescenata su:

  • uspostavljanje površnih odnosa s drugima
  • neselektivno prilaženje i uspostavljanje emocionalnih veza s drugima (velika naivnost u vršnjačkim relacijama i relacijama sa odraslima)
  • nepoverenje prema drugima
  • samodestruktivnost ili destruktivnost prema drugima i/ili stvarima
  • izbegavanje kontakta očima
  • nedostatak bliskih kontakata s roditeljima, okrutnost prema braći i sestrama i/ili životinjama
  • nedostatak sposobnosti razmišljanja o uzrocima i posledicama
  • loši odnosi sa vršnjacima i autoritetima
  • problemi u školskom uspehu i ponašanju u razredu
  • teškoće s učenjem i razvojem govora
  • problemi u ponašanju, krađe, laganje, uništavanje tuđe imovine
  • narušena savest i moralnost, i nedostatak kajanja
  • loša samokontrola
  • nasilno ponašanje u adolescenciji
  • borba za nadmoć i kontrolu u različitim situacijama.

Rizični faktori za razvoj nesigurne privrženosti su:

  • detinjstvo provedeno u institucijama, česte promene starateljskih porodica, neuspela usvojenja
  • mladi, neiskusni roditelji ili staratelji kojima nedostaju roditeljske veštine
  • dugotrajna hospitalizacija u ranom uzrastu
  • iskustvo zlostavljanja i zanemarivanja, neprimerene metode vaspitanja
  • smrt roditelja
  • konfliktni razvod roditelja
  • postporođajna depresija majke
  • roditelji koji boluju od psihičkih poremećaja, imaju probleme u kontrolisanju besa, ili su zavisnici od alkohola i/ili od psihoaktivnih supstanci.

 

Nesigurna privrženost

Poremećena ili nesigurna privrženost nije samo plodno tlo za teškoće u emocionalnom i socijalnom funkcionisanju dece, već je uzrok nastanka biohemijskih promena i oštećenja u dečijem organizmu. Deca koja su odgajana bez nežnosti i bez osećaja osnovne sigurnosti imaju izrazito visok nivo hormona stresa u organizmu, što je rizičan faktor za njihov zdrav intelektualni, emocionalni i socijalni razvoj.

Ako je dete razvilo nesigurnu privrženost zbog neadekvatnog roditeljskog odgovora na njegove potrebe i signale, velika je verovatnoća da će sebe videti kao biće koje nije vredno ljubavi, a svoje okruženje kao ono kome se ne može verovati, nepredvidivo, ili čak neprijateljsko i zlonamerno.

Deca čiji roditelji nisu adekvatno odgovarali na njihove emocionalne potrebe, prema sebi, drugima i svetu logično razvijaju sledeće zaključke i uverenja, koja onda generalizuju na celokupni doživljaj sebe, sve buduće odnose, kao i svet u celini: „Ja sam loš/a, neželjen/a, bezvredan/na, i nisam vredan/na ljubavi drugih; roditelji su neosetljivi na moje potrebe, preteći i ugrožavajući,  u njih ne mogu imati poverenja; moj život je u osnovi nesiguran i nije vredan življenja“. U skladu s tim, i u svim drugim odnosima će očekivati istu neosetljivost i/ili okrutnost. Ta negativna osnovna uverenja podstiču osećaj emocionalne otuđenosti i izolacije od porodice i od društva, potrebu da konstantno i u svim situacijama druge kontroliše, a da sebe zaštiti, podstiču osećaje ljutnje, nepoverenja, teskobe, straha i osvetoljubivosti prema drugima, i u krajnjem slučaju nasilna ponašanja. Osoba s takvim stavovima namere drugih prepoznaje kao neprijateljske i opasne, zbog čega je moguće da će odbrambeno (i prema sopstvenom mišljenju, u potpunosti opravdano) reagovatii agresivno i nasilno.

S obzirom na to da ova deca plačem, dozivanjem i drugim signalima nisu uspela da prizovu svog staratelja i osiguraju zadovoljenje vlastitih potreba, oni počinju da veruju da u situacijama stresa, frustracije i potrebe svojim ponašanjem ne mogu uticati na tuđe ponašanje, niti na događaje u okolini. Zato se mogu osećati nevidljivo i bespomoćno, što postaje uobičajen način mišljenja i osećanja i u sličnim situacijama u budućnosti.

Ako dete poveruje da se drugi prema njemu nepravedno odnose, da ne dobija zadovoljenje osnovnih potreba kada mu to treba i traži, i nema mogućnosti da poboljša svoj život kroz prihvatljiva ponašanja, agresivno ponašanje prema sebi ili drugima i ispadi besa, predstavljaju za njega ne samo optimalno, već i jedino rešenje.

Ako je dete jedino agresijom ili ispadima besa na neki način uspelo da dobije pažnju i reakciju odraslih, pa čak i ako su to bile kažnjavajuće ili zlostavljajuće reakcije roditelja, tj. staratelja, zaključuje da je to jedini način da ga neko primeti ili čuje. Kasnije u životu će, kad poželi da bude prepoznato, da dobije ono što želi ili da se na neki način istakne (što su česte potrebe u adolescenciji), automatski posezati za agresijom. Poučeno vlastitim ranim iskustvom, takvo dete druge strategije ni ne smatra efikasnim. Ovo vam verovatno zvuči logično, zar ne?

Opet, zbog uverenja da sopstvenim delovanjem ne mogu da utiču na stvari i događaje u okolini, ta deca počinju da veruju u to da su spoljašnji faktori ti koji dovode do određenih reakcija drugih i različitih događaja, što može biti osnova za odbacivanje odgovornosti za vlastita nasilna ponašanja, ali i smanjeni osećaj krivice, žaljenja i griže savesti za počinjena dela. Iz tog razloga su kazne i uobičajeni načini za disciplinovanje deteta obično bez rezultata.

Kako deca uče od odraslih?

U srži roditeljske neosetljivosti na dečje potrebe je njihova nesposobnost da prepoznaju unutrašnja stanja deteta, što utiče na neadekvatan razvoj takvih sposobnosti i kod deteta. Naime, dete od roditelja uči važne prosocijalne veštine, vrednosti, stavove i ponašanja, poput brižnosti, saosećanja, ljubaznosti i morala, i to tako da oponaša roditelja ili druge figure privrženosti, i postupno njihove vrednosti i ponašanja usvaja kao sopstvena.

Pored toga, malo dete ne razlikuje sebe od drugih, i o sebi kao jedinki uči i razvija vlastiti identitet ogledajući se u reakcijama i ponašanjima drugih, pre svega u ponašanjima roditelja.

Empatija, sposobnost uživljavanja u tuđa emocionalna stanja, deluje tako da kontroliše neprihvatljiva ponašanja zato što je osoba svesna njihovog efekta na druge ljude. Ako roditelj ne odgovara na dečje signale i potrebe, pokazuje da ne shvata kako se dete oseća, i ne razume koja su njegova unutrašnja stanja i potrebe. Zbog toga dete nije u mogućnosti da nauči, niti da razvije vlastitu sposobnost da shvata i bude osetljivo na unutrašnja stanja i potrebe drugih ljudi.

Budući da se dete ogleda u ponašanjima svojih roditelja, ako oni ne smatraju dete vrednim svoje pažnje i brige, ono će sebe i druge videti na isti način.

S obzirom na manjak ili izostanak saosećanja, dete ne može da razume kako njegova nasilna ponašanja i agresivnost utiču na druge, i u agresivnom ponašanju ga ne zaustavlja ni tuđa bol.

Zlostavljana i zanemarena deca osećaju se nevoljeno, neželjeno i bezvredno, i smatraju sebe odgovornim i svoje ponašanje, a ne roditelje i njihove postupke. Naime, dete se oseća manje ugroženim ako prihvati ideju da je ono odgovorno i da svojim postupcima možda može kontrolisati situaciju, nego da je potpuno bespomoćno i zavisno od neadekvatnih postupaka svojih roditelja.

S druge strane, zlostavljanje i zanemarivanje roditelja može da dovede do zaključka da su tuđe namere nepredvidive, neprijateljske i opasne. Bezopasnim, neutralnim, pa čak i dobronamernim ponašanjima drugih često pripisuju loše namere. Razlog leži u činjenici da tokom ranog detinjstva nisu imali iskustva kroz koja bi razvili osećaj sigurnosti, zaštite i poverenja u odrasle. Zato im je teško da u ponašanjima drugih ljudi uoče dobru nameru, nego suprotno tome pretpostavljaju i očekuju da će ih drugi izneveriti, ili na neki drugi način povrediti, što može dovesti do agresivnih reakcija na tako pretpostavljene namere drugih.

Da li je promena moguća?

Jeste, al ii roditeljima, i porodici i školi treba puno strpljenja i truda.

Značajne promene se mogu postići kroz psihoterapijski rad sa detetom i porodicom u celini. Cilj tretmana je izgradnja sigurne privrženosti, što je težak, ali ne i nemoguć zadatak. Po uspostavljanju sigurne privrženosti kod deteta ili adolescenta, može se uticati i na promenu ponašanja kroz terapijski rad ili vaspitni u školi ili porodici.

 

Preuzeto iz priručnika: Nasilna ponašanja mladih – Zašto je ljubav važna?, Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Autor: Katarina Višić

Psihoterapeut

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci