loader image

Kompulzivno prejedanje (bindž)

nov 17, 2021 | O životu | 0 Komentara

Skoro svima se desi da se ponekad prejedu, a u zavisnosti od okolnosti (kao što su proslave), može biti čak i kulturološki uobičajeno (i podrazumevano) da se jede velika količina hrane. Međutim, takve situacije su povremene, uključuju društvene događaje i slavlja, dok je kompulzivno prejedanje jedan oblik poremećaja ishrane.

Šta je kompulzivno prejedanje (eng. binge eating disorder)?

Poremećaj kompulzivnog prejedanja (Binge Eating Disorder) predstavlja obrazac ponavljajućih epizoda prejedanja, koje uključuju osećaj gubitka kontrole i izazivaju značajnu uznemirenost kod osobe. Kod ovog poremećaja ishrane osoba se oseća primorano da se prejede, često kako bi se nosila sa teškim emocijama. Može osećati kao da ne može prestati da jede, bez obzira koliko to želi. Epizode prejedanja obično se dešavaju u tajnosti i mogu trajati nekoliko sati, pa i ceo dan. Ovaj nedostatak kontrole može učiniti da se osoba oseća uznemireno, bespomoćno i beznadežno, a često je osećaj srama taj koji je sprečava da progovori i traži podršku.

Poremećaj kompulzivnog prejedanja može uticati na osobu i fizički i emocionalno. Često je povezan sa depresijom i anksioznošću, i za one koji pate od njega jako je važno da znaju da nisu sami i da ne treba da se stide da zatraže pomoć.

      (photo by pexels-shvets-production-6975383)

Da bi se ispunili kriterijumi za poremećaj prejedanja, epizode prejedanja moraju se javljati, u proseku, najmanje jednom nedeljno tokom tri meseca. Dijagnoza se takođe kategoriše kao blaga, umerena, teška ili ekstremna na osnovu broja epizoda prejedanja nedeljno

Kompulzivno prejedanje i gojaznost – da li postoji veza

Poremećaj prejedanja je najčešći poremećaj ishrane u Sjedinjenim Državama, gde se čak četiri miliona odraslih bori sa njim. Češći je među ženama nego muškarcima.

Ovaj poremećaj češće se identifikuje među ljudima koji traže tretman za gubitak težine nego u opštoj populaciji. Oko 15 odsto blago gojaznih, uključujući i one koji pokušavaju da smršaju sami ili uz pomoć različitih tretmana, ima ovaj poremećaj. Iako je prejedanje povezano sa gojaznošću, većina gojaznih osoba se ne prejeda kompulzivno. Od osoba koje se prejedaju kompulzivno, do dve trećine je označeno kao klinički gojazno, ali ovaj poremećaj može se dijagnostikovati pri bilo kojoj težini.

Poremećaj prejedanja obično počinje u adolescenciji ili mladom odraslom dobu. Ponekad se ovaj poremećaj javlja u okviru porodice, što može ukazivati i na postojanje genetske predispozicije za njegov razvoj, ali i usvajanje određenih modela ishrane i preokupacije težinom u porodici.

    (photo by pexels-tim-samuel-6697286)

Iako je kompulzivno prejedanje najčešći poremećaj ishrane, relativno je skoro formalno prepoznat kao poremećaj ishrane u dijagnostičkim priručnicima, i često se pogrešno shvata.

Vrlo često se prejedanje tumači kao karakterna mana ili nedostatak volje ili samokontrole, pa se osobe koje ga imaju stigmatizuju i na njih se vrši pritisak da izgube težinu, pre svega kroz različite dijete, režime vežbanja i sl. Sve to dodatno pogoršava problem.

 

 

Simptomi i znaci kompulzivnog prejedanja

Već je rečeno da kompulzivno prejedanje uključuje ponavljanje epizoda prejedanja. Kada se prejeda osoba konzumira količinu hrane za koju bi većina ljudi mislila da je neuobičajeno velika i to radi u kratkom vremenskom periodu. Epizode prejedanja povezane su i sa bržim unosom hrane nego što je to uobičajeno.

Dakle, osoba jede osećajući neku vrstu hitnosti i jede do osećaja neprijatne sitosti. Vrlo često jede veliku količinu hrane i kada nije fizički gladna, a nakon epizode prejedanja oseća gađenje prema sebi. Prejedanje se obično odvija u tajnosti ili što je moguće neupadljivije. Osoba se skriva od drugih dok jede zbog stida zbog količine hrane koju unosi.

Vrlo često članovi porodice osobe koja ima ovaj poremećaj mogu primetiti da nestaju velike količina hrane u kratkim vremenskim periodima ili mogu nalaziti puno praznih omota i posuda, što ukazuje na konzumiranje velikih količina hrane. Osobama koje boluju od ovog poremećaja vrlo je neprijatno da jedu u blizini drugih ljudi i izbegavaju da jedu u javnosti, zbog čega se često dešava da hranu sakrivaju i gomilaju, ponekad na čudnim mestima. Vrlo često svoj dnevni raspored ili obaveze planiraju tako da u raspored uključe i vreme za prejedanje. Često dosta vremena posvećuju planiranju obroka, odnosno hrane kojom će se prejesti. Vrlo često postoji i određena vrsta hrane koju biraju, zbog ukusa ili teksture.

 Kompulzivno prejedanje povezano je sa čestim držanjem dijeta, ponekad i sa ekstremnim pokušajima gubitka kilograma, uz restrikciju čitavih grupa namernica iz ishrane (bez ugljenih hidrata, mlečnih proizvoda, glutena i sl), kao i dijetama koje su jako restriktivne u pogledu unetih kalorija. Međutim, ono što je pokazano jeste da svaka velika restrikcija u pogledu količine ili vrste namirnica koje se konzumiraju kasnije vodi učestalim epizodama prejedanja. Upravo zbog toga kod njih težina jako fluktuira, odnosno često se smenjuju periodi gubitka težine uz dijetu i ponovnog dobijanja zbog ponovnog prejedanja (jo-jo efekat).

Osobe koje imaju ovaj poremećaj pokazuju izrazitu zabrinutost za svoju telesnu težinu i izgled svog tela, često posmatraju u ogledalu svoje fizičke nedostatke ili se pak plaše da gledaju svoje telo jer ih nedostaci jako uznemiravaju. Tužni su i jako uznemireni kada primate da dobijaju na težini Zbog izrazito loše slike o sebi i niskog samopoštovanja često se povlače od ljudi i isključuju iz različitih aktivnosti. Izoluju se od javnih okupljanja zbog svoje sramote i depresije zbog poremećaja koji imaju. U ekstremnim slučajevima mogu izbegavati i da idu na posao ili napuštaju kuću, kada ih osećanje stida preplavi. Jasno je da socijalna izolacija i nedostatak smislenih aktivnosti samo pojačavaju neprijatne emocije koje imaju, dodatno narušavaju osećanje lične vrednosti i dalje vode novim epizodama prejedanja. Vremenom postanu jako vešti u skrivanju svojih navika, često čak ni oni koji su im najbliži ne znaju za poremećaj.

Kompulzivno prejedanje često je povezano sa drugim problemima mentalnog zdravlja, tako da polovina onih koji imaju ovaj poremećaj takođe pati i od nekog afektivnog poremećaja (najčešće depresije). Uz kompulzivno prejedanje često se javlja i anksioznost, kao i bolesti zavisnosti.

Kompulzivno prejedanje ili bulimija?

Prejedanje se takođe javlja kod poremećaja ishrane koji se zove bulimija nervoza. Ali kompulzivno prejedanje razlikuje se od bulimije, jer osobe koje pate od bulimije često primenjuju neke aktivnosti kako ne bi dobili na težini nakon prejedanja (izazivaju povraćanje, upotrebljavaju laksative i diuretike ili naporno vežbaju). Kod kompulzivnog prejedanja, za razliku od bulimije, nema pokušaja pražnjenja nakon epizoda jedenja.

      (Photo by pexels-andres-ayrton-6550824)

Šta je uzrok kompulzivnog prejedanja?

Nije lako dati odgovor na ovo pitanje, ali je jasno da ovaj poremećaj može nastati kao posledica različitih faktora, među kojima su psihološki dominantni.

Već je rečeno da je veća verovatnoća da ćete razviti ovaj pormećaj ako ga je neko u vašoj porodici već imao, što može ukazivati na nekakvu genetsku osnovu. Takođe, različite traume u detinjstvu, nedostatak odgovarajuće brige, zanemarivanje i zlostavljanje mogu voditi ka tome da osoba jako rano počne hranu da koristi kao način suočavanja sa stresom i neprijatnim emocijama, odnosno kao način da se umiri.

Iako deluje potpuno jasno da hrana ne može zadovoljiti vaše emocionalne potrebe, isto je tako izvesno da konzumiranje određene hrane može biti umirujuće, pružiti zadovoljstvo i osećanje prijatnosti, barem na kratko. Problem je kada ovakva strategija postane jedini način suočavanja sa neprijatnim emocijama, tako da se na izvestan način hranom emocije zatrpavaju, guše i potiskuju. Vremenom osoba postaje nesvesna svojih emocija, ne može ih prepoznati, niti ih proraditi i pronaći adekvatne načine za suočavanje sa njima. Prejedanje je zapravo najčešće posledica nemogućnosti osobe da se izbori sa svojim neprijatnim emocijama tuge, usamljenosti, odbačenosti, neprihvaćenosti, ljutnje, anksioznosti, dosade.

Nadalje jako loša slika o sebi dovoljan je razlog da se osoba stalno oseća loše i može biti jedan od uzroka zbog kojih počinje da se teši “hranom”. Kada osoba razvije poremećaj kompulzivnog prejedanja i kada više oseća da ne može kontrolisati epizode, a istovremeno stalno vrši pritisak na sebe da to radi ili trpi pritisak od strane drugih, to je još jedan od izvora stresa, koji su neka vrsta “vrzinog kola”. Što više pokušava da kontroliše, više oseća da nema kontrolu i više se prejeda, čime samo dodatno učvršćuje poremećaj. Sklonost držanju dijeta, naročito onih restriktivnih takođe se smatra faktorom koji može voditi ka poremećajima ishrane, zbog čega se osobama koje imaju bilo koji poremećaj ishrane ne preporučuju restriktivne dijete, dugi postovi, izbacivanje određenih namirnica i sl, već jedino izbalansirani režimi ishrane koji su formulisani u saradnji sa nutricionistom.

Tretman kompulzivnog prejedanja

Psihoterapija se preporučuje svim osobama koje pate od ovog poremećaja, jer će kroz nju naučiti da prepoznaju kada se prejedaju, u kojim situacijama, sa kojim mislima i njima povezanim osećanjima je prejedanje skopčano.

U psihoterapijskom radu mršavljenje nije cilj, već se osobi pomaže da razume uzroke prejedanja, kao i da promeni lošu sliku o sebi i nauči različite strategije izlaženja na kraj sa stresom i neprijatnim emocijama.

Kod osoba koje se kompulzivno prejedaju skoro da nema prepoznavanja osećaja fizičke gladi i sitosti, tako da su terapijske intervencije usmerene i na telo i na učenje prepoznavanja ovih osećaja i njihovog razlikovanja od drugih fizioloških senzacija, koje se nekada pogrešno tumače kao osećaj gladi.

U novije vreme u terapijskim pristupima lečenju prejedanja akcenat se sve više stavlja i na mindfulness, odnosno punu svesnost tokom jedenja, kao i na intuitivnu ishranu, pri kojoj se osoba podstiče da što više osluškuje svoje telo, ne ograničava se u vrsti hrane koju konzumira, osluškuje signale sitosti i gladi i odustane od ideje da treba da drži dijetu. Ono što je takođe deo psihoterapijskog rada jesu i različite tehnike opuštanja i dubokog disanja, koje osobi pomažu da se izbori sa anksioznošću i stresom, i generalno smanji stepen uznemirenosti koji oseća.

Treba napomenuti da u nekim slučajevima osobe koje boluju od kompulzivnog prejedanja mogu imati benefite i od farmakoterapije, mada ona sama bez psihoterapije neće biti dovoljna.  U nekim slučajevima osoba može biti upućena i na bolničko lečenje, kada je poremećaj u ishrani doveo do fizičkih problema koji mogu biti opasni po život, ili kada je povezan sa ozbiljnim psihološkim problemima ili problemima u ponašanju.

Literatura:

-https://www.nationaleatingdisorders.org/learn/by-eating-disorder/bed

https://www.counselling-directory.org.uk/binge-eating

https://www.psychologytoday.com/us/conditions/binge-eating-disorder-compulsive-overeating

Naslovna fotografija: Tim Samuel on Pexels

Autor: Milica Nenadović

Psiholog i TA psihoterapeut u edukaciji

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci

Zašto nas osećanja zbunjuju?

Zašto nas osećanja zbunjuju?

Veliki deo našeg iskustva čine emocionalne reakcije. Osećamo tugu povodom prekinutog odnosa, anksioznost povodom neizvesne budućnosti, bes prema napornom komšiji, krivicu povodom nepromišljeno...