Biti samostalan znači biti slobodan. Međutim, dokle seže ta sloboda?
U kojim slučajevima bi detetu trebalo da dozvolimo slobodu, a gde je potrebno postaviti granice?
Da li samostalnost znači to da dete u svakoj situaciji može samo da odluči šta će da uradi? Zar to ne bi bilo previše za dete?
Zar to ne bi značilo da dete o nečemu odlučuje samo na osnovu svog raspoloženja?
(Photo by Vladimir Konoplev from Pexels)
Deci su potrebne granice
Deca ne vole svet bez granica – to ih plaši. Nedostatak granica ih zbunjuje i uznemirava.
Ali zašto onda, upitaćete se, guraju te granice što dalje ako su im upravo one potrebne? Vrlo jednostavno – da bi saznali gde su granice. U dečjoj je prirodi da idu što dalje mogu. Hoće da vide sve što ima da se vidi, hoće da se popnu na krov, da stavljaju prste u rupe, da nam se otrgnu u gužvi tržnog centra.
Istovremeno, potrebno im je da znaju da ih neko stvarno čuva od opasnosti. Potrebno im je da znaju da mogu da idu daleko (do određene granice), ali ne dalje. Svet može biti veoma zastrašujuće mesto kada si mali, zato treba da znaš da postoji neko ko će te povući unazad ako odeš predaleko.
Ako deca nemaju granice, svet im postaje nepredvidivo i zastrašujuće mesto. Zbog toga neumorno jure napred sve dok zaista ne nalete na ogradu. Ako ne postavite granice svojoj deci, provešće mnogo vremena jureći za njima.
(Photo by Allan Mas from Pexels)
Ne dozvolite da njihov problem postane vaš problem!
Deca se u svom ponašanju vode jednim prostim principom – kao i svi mi – koliko šta košta. Pre nego što odlučite da nešto preduzmete, prvo treba da procenite da li cena tog ponašanja zavređuje ishod. Npr., ako imate tri godine i želite da gađate mačku kockom, morate da izvagate cenu tog svog postupka i korist od njega.
Prednost može biti što je stvarno zabavno istražiti efekat bačene kocke na mačku. Pored toga, mačka najčešće pobegne iz sobe što će vam, ako ste megaloman od tri godine, svakako pružiti veliko zadovoljstvo. I konačno, ovakvo ponašanje će detetu sigurno obezbediti kvalitetno utrošeno vreme “jedan na jedan” s mamom i/ili tatom, koji će mališanu objasniti da nije lepo Micka gađati kockom.
U goroj varijaniti, roditelji mogu poslati dete u sobu ili mu oduzeti kocku.
Ako je cena njihovog bezobrazluka mala, deca će i dalje nastaviti da budu bezobrazna. Ako, međutim, ta cena pretegne u odnosu na sve koristi koje bezobrazluk donosi, prestaće sa takvim ponašanjem.
U osnovi, ako imate bilo kakav problem s ponašanjem deteta – da li je to nestašluk, cmizdrenje, izlaženje iz kreveta, obračuni sa braćom i sestrama, ili bilo šta drugo – najprostije pravilo je da, ukoliko cela stvar više pogađa vas nego njih, prebacite težinu problema na njihovu stranu. Ako su zbog dečjeg ponašanja za stolom vaše nezadovoljstvo/bes/stes veći nego detetovi, to znači da je sistem izgubio ravnotežu. Ako grdite decu, a ona se ponašaju kao da ih nije briga – ili još gore, smeju vam se – težinu problema treba da vratite njima.
(Photo by Ron Laach from Pexels)
Evo nekoliko primera:
- Ako se mali T. smeje kada posle kazne izlazi iz sobe i pravi se da ga baš nije briga, jednostavno ga i dalje ostavite tamo sve dok mu dosada ne izbriše taj bezobrazan osećaj za šalu.
- Ako M. neće da jede povrće, neće dobiti ni dezert.
- Ako M. neće lepo da se igra, to će ga koštati sve više vremena koje će provesti u sobi.
Dakle, sledeći put kada budete na ivici nerava jer ne znate kako dalje, zapitajte se: “Čiji je to sada problem?” Ako je odgovor da je problem vaš, treba samo da plebacite teg tako da cena bezobrazluka deteta postane toliko visoka da jednostavno ne može sebi da je priušti.
Stvari se obično pogoršaju pre nego što se poprave
Ovo je važan momenat i treba ga imati na umu: ako krenete s bilo kakvim planom da biste popravili ponašanje, skoro je sasvim sigurno da će se loše ponašanje pogoršati, pre nego što se popravi.
Zašto? Zato što deca nailaze na granicu tamo gde je ranije nije bilo, drmaće je što jače mogu da vide ima li načina da je pomere. Ako uspeju da je pomere, sledeći put će je zatresti još jače. Ako granica ostane čvrsta, prestaće sa drmanjem. Možda će neko vreme biti galame, ali svakako će prestati.
Ako postavite granicu, nemojte je pomerati i neka ostane čvrsta šta god da se desi. Očekujte period pogoršanja lošeg ponašanja, ali granicu ne pomerajte, ne krivite, ne popuštajte.
(Photo by Karolina Grabowska from Pexels)
Vaspitanje deteta zahteva istrajnost
Kada deca svim sredstvima pokušavaju da nas pridobiju kako bi ostvarila cilj, mi najčešće padamo na njihove trikove. To što smo dosledni svom stavu ne znači da smo strogi roditelji i da ne želimo detetu da ispunimo želje. Naprotiv, to znači da smireno i odlučno pokazujemo detetu do koje granice sme da ide u svom ponašanju i da smo pritom ozbiljni. Jer dečje protivljenje ne pada nam baš lako i zahteva od nas strpljenje, samodisciplinu i potpunu posvećenost detetu.
Naučimo da budemo istrajni. Izbegavajmo da se iz slabosti prema detetu i neodlučnosti povinujemo dečjim željama.
(Photo by Files from Pexels)
Zamolite, kažite, uradite
Nikada ne smete pregovarati s teroristima. Ama baš nikada.
Ako se upustite u duge, iscrpljujuće pregovore s decom, na sigurnom ste putu do ludila. Beskrajno pregovaranje s decom samo dovodi do frustracije, vike i lošeg ponašanja.
Najprostije pravilo:
- Lepo zamolite dete da uradi zadatak koji želite.
- Ako to ne funkcioniše, onda kažite detetu autoritativnim glasom šta želite.
- Ako dete i tada ne posluša, stupite u akciju
Akcija u koju ćete stupiti u trećem koraku zavisi od situacije. Tabela sa markicama ili kazneni tajm-aut u dosadnoj prostoriji su samo neke od mogućnosti.
Brojite 1-2-3 ili koristite tajmer. Dobra strana brojanja jeste u tome što mališanima daje veoma određen vremenski period da odluče kada da ispune zadatak. Ako vas poslušaju pre nego što stignete do tri, sve je u redu. Ako ne, onda tri znači tri, sa svim polsedicama koje nosi. Brojanje funkcioniše samo ako deca znaju da tri zaista znači tri.
Kada stignete do faze akcije, morate momentalno i odlučno reagovati. Tada više nema nikakvog pregovaranja niti razgovora.
(Photo by Karolina Grabowska from Pexels)
Deset jednostavnih pravila za vaspitavanje dece
1. Tri puta “O”
Odnos, odnos, odnos.
Odnos koji gradite sa svojom decom određuje i njihovo ponašanje i kakva će deca postati. Vaš najvažniji zadatak kao roditelja jeste da izgradite čvrst odnos sa svojom decom.
Ako vam je strah jedini autoritet, onda ste na putu ka nevolji. Decu je lako kontrolisati – strah će veoma dobro poslužiti u tu svrhu. Problem je u tome što deca odrastaju i na kraju prestaju da vas se plaše.
Zato je odnos jedino što vam ostaje zauvek.
2. Lako je voleti, nije lako dopadati se
Većina dece veruje da ih roditelji vole, čak i ona koje roditelji tuku i napuste. Deca uglavnom ljubav uzimaju zdravo za gotovo. Međutim, veliki broj dece veruje da se svojim roditeljima ne dopadaju.
Ipak, deci je nužno da se svojim roditeljima dopadaju. Dopadljivost je voljna stvar; neko vam se dopada jer vi tako želite, a ne zato što mora da vam se dopada. Ljubav se vrti oko dužnosti. Kod dopadljivosti se radi, sa druge strane, o zabavi, igri.
3. Deca su pirane
Deca su proždrljivci naše pažnje. Grabljivice poput pirana. Toliko su gladna da dobiju napad halapljivosti kada god im se pruži prilika. Toliko su je željni da će uraditi bilo šta samo da je dobiju, makar to imalo kobne posledice po njihovu bezbednost i vodilo ka čistoj destrukciji. Morate to razumeti, kako biste znali da treba dobro da ih nahranite, jer ako ih ne nahranite da se zasite, oni će krenuti da jedu vas.
(Photo by Kampus Production from Pexels)
4. Hranite ono što je dobro, izgladnjujte loše
Morate biti pažljivi šta to hranite. Ako nešto hranite, ono će se razvijati i rasti. Ako ga izgladnjujete, uvenuće.
Dobro vladanje treba hraniti i šakom i kapom, s puno pažnje i pohvala. Loše ponašanje treba primiti akritički hladno.
Ako loše ponašanje hranite svojom pažnjom, odgajaćete čudovište.
5. Deci su potrebne granice
Deci jesu potrebne granice. Postavite pravila, da se zna gde su granice i pridržavajte ih se najstrože što možete. U dečjoj prirodi je da idu napred dokle god ne stignu do ograde. Nekoj deci je dovoljno što znaju da ograda postoji, drugoj je potrebno da nekoliko puta nalete na nju, ali svima njima je potrebna neka ograda.
Svet bez granice je za dete opsno i zastašujuće mesto. Granice kažu: “Dovde možeš ići, ali dalje ne možeš.” Granice pružaju osećaj bezbednosti i sigurnosti. Granice vam pomažu da utvrdite gde vam je mesto. Granice ne dozvoljavaju da uđe nešto loše.
6. Budite dosledni (koliko god možete)
Kada ste roditelj, donosite one odluke, koje vas koštaju najmanje nerava. Biti apsolutno dosledan je zato možda čak i pretežak zadatak, ali zato nastojite da budete dosledni koliko god možete.
Nemojte biti preterano strogi prema sebi kada u nekim trenucima ostanete bez zaliha doslednosti.
(Photo by Kindel Media from Pexels)
7. Ne tolerišite bezobrazluk
Ne možete decu uvek sprečiti, desi se da im se omakne po koja nepristojna reč. To je u prirodi svakog deteta i povremeno se ispolji, ali vi to ne treba da tolerišete. Nećete sedeti skrštenih ruku i gledati kako to uzima maha.
Nepoštovanje nije dobra stvar. Nepoštovanje je bezobrazluk, i nikako ga ne treba tolerisati.
Sa druge strane, neslaganje je potpuno druga stvar i sastavni je deo procesa odrastanja. Neslaganje i rasprava su pozitivni. Oni su znak da dete misli svojom glavom.
8. Morate imati plan
Povremeno treba da sednete i razmislite šta ćete uraditi pre nego što se nešto dogodi. Ako imate problem, morate odvojiti malo vremena da utvrdite šta je zapravo problem, koje su vam mogućnosti i potom da odlučite šta ćete preduzeti da problem rešite.
9. Svako ponašanje nešto govori
Deca će češće komunicirati svojim ponašanjem nego što će koristiti reči. Klinci zaista imaju mnogo emocija, ali obično nisu vešti s rečima i ne umeju da izraze ta osećanja.
Zato oni svojim ponašanjem govore ono što osećaju.
Lošim ponašanjem obično ukazuju na to da je jedno od prethodnih osam pravila u nekom segmentu zapostavljeno. Loše ponašanje je obično put kojim će mala pirana doći do željene pažnje. One su gladne i doćiće do pažnje kako znaju i umeju.
U većini slučajeva, ako razaznate šta njihovi postupci zaista znače, prešli ste veći deo puta do rešenja.
10. Pustite buru da se stiša
Kada imate decu kao da ste pozvali sve slie haosa u svoj život. Ne možete ništa bolje da se organizujete tokom ludila podizanja dece nego što biste se organizovali kada naiđe tornado. Kada vetar krene, krenete i vi.
Pustite buru da se stiša, primite je zenovskom mirnoćom, jer je haos jednak za sve nas.
Literatura:
Lata, N. (2011). Kako deci postaviti granice i pri tom sačuvati živce. Novi Sad: Psihopolis institut.
Naslovna fotografija: Kindel Media from Pexels
0 komentara