loader image

Transgeneracijska trauma

mar 29, 2023 | O životu | 0 Komentara

Kada je reč o traumi koja se prenosi kroz generacije, “s koleno na koleno”, odnosno traumi koja ostavlja traumatske efekte na one koji nisu bili neposredno izloženi prvobitnom, traumatičnom događaju, govorimo o transgeneracijskoj traumi.

Primeri nekih od transgeneracijskih trauma bi mogli da budu:

  • ratovi,
  • prisilne migracije,
  • ekstremno siromaštvo,
  • nasilni zločini,
  • seksualno nasilje,
  • zlostavljanje i zanemarivanje u porodici.

(pexels-cottonbro-studio-6603351)

Kako se trauma „nasleđuje“?

Pre svega, odgovor možemo tražiti u biologiji. Primera radi, u jednoj značajnoj studiji, miševi su bili izloženi određenom mirisu, nakon čega je usledio strujni udar. Ovi miševi su „preneli“ strah od mirisa na svoju decu i unuke, čak i kada mu sledeća generacija nikada nije bila izložena.

Pomoću nekoliko važnih studija utvrđeno je da je kortizol, hormon stresa, manja reaktivan kod dece majki koje su doživele traumu u detinjstvu. Kod beba istih zlostavljanih majki pronađeno je da su osnovni nivou kortizola neobično niski, što predstavlja uobičajen simptom posttraumatskog sindroma. Kortizol je najvažniji hormon koji nam pomaže da se izborimo sa stresom.

Upravo na ovaj način prenosimo iskustva koja smo imali našoj deci. Biološki impuls da preživimo i zaštitimo svoje potomstvo je snažan, a ova vrsta transgeneracijskog efekta ima određenu vrstu evolutivnog smisla. Međutim, problem nastaje kada koristan biološki impuls počne da se meša u naš svakodnevni život – posebno kada niste svesni odakle je došao.

Sa druge strane, za prenos traume odgovoran je i psihološki transfer. Psihološki transfer se odnosi na način interakcije između roditelja i deteta. Osoba koja je doživela traumu narednim generacijama prenosi svoju reakciju na traumu kroz priču, ponašanja i stavove. O doživljenoj traumi se ne razgovara, ali se njen uticaj širi na svim poljima.

(Photo by Judith Kadow on Pexels)

Trauma utiče na kapacitet roditelja da se poveže sa svojim detetom na odgovarajući način i da razume detetove potrebe. Na taj način trauma u značajnoj meri boji intenzitet odnosa između roditelja deteta u pogledu regulisanja bliskosti/distance.

Proživljena trauma progovara kroz rečenice poput: „Nemoj nikome da veruješ.“, „Nemoj nikada da se opuštaš.“, „Uvek će neko želeti da te povredi“. Rečenice kojima je dete izloženo vremenom postaju uverenja uz pomoć kojih dete, a kasnije i odrasla osoba, uči da je svet nebezbedno mesto i da uspostavljanje bliskosti predstavlja veliku opasnost. Tako trauma nastavlja da se prenosi „s kolena na koleno“, gde svaka sledeća generacija postaje sve zatvorenija prema drugima.

Trauma širi svoj uticaj i na manje očigledne načine. U porodicama gde je prisutna transgeneracijska trauma može vladati mračno i teško raspoloženje, atmosfera tišine na koju se teško utiče. To mogu biti porodice koje imaju tabue, odnosno teme o kojima se nikada ne razgovara ili koje imaju tajne. Takođe, u tim porodicama se može doživljavati osećanje krivice bez nekog opipljivog razloga.

Trauma boji pristup detetu i kroz potrebu da se dete prezaštiti ili prevremeno „očeliči“ za „opasan svet“. U tim porodicama često možemo videti roditelje koji ne dopuštaju detetu da odraste, koji završavaju određene poslove umesto deteta, dele sav lični sadržaj sa detetom, ispoljvaju strah pri svakoj prepreci sa kojom se dete suoči. S druge strane, neki roditelji zauzimaju „čvrst“ stav prema detetu kako bi ga osnažili i „pripremili za život“, stav koji ne odlikuje toplina, već zahtevnost i kritika.

(Photo by Cottonbro studio on Pexels)

Deca vrlo uspešno uče po modelu. Vrlo vešto detektuju ponašanja svojih roditelja, njihove stavove i vrednosti. Naravno, roditelji vaspitavaju decu učeći ih vrednostima za koje se sami zalažu, neuviđajući da je nakolonost tim vrednostima obojena traumatičnim proživljavanjem. Kasnije ta deca uče svoju decu istim porodičnim vrednostima koje su „nasledili“.

Tako odrasle osobe vremenom počinju da shvataju da poseduju odgovore na pitanja – ko sam ja, kakav je moj stav prema ljubavi, intimnosti, novcu, poslu, uspehu, drugim odnosima i ljudima, koji nisu u potpunosti obojeni njihovim ličnim iskustvom i sopstvenim svesnim izborom.

 

Koji su simptomi transgeneracijske traume?

Neki od simptoma koji ukazuju na prisustvo transgeneracijske traume mogu biti:

  • Nedostatak poverenja
  • Bes, frustracija ili razdražljivost
  • Duboka nesigurnost
  • Stid
  • Anksiozni poremećaji i depresija
  • Nerazuman strah od povrede ili smrti
  • Zloupotreba supstanci
  • Disocijacija i umrtvljenost
  • Hiperbudnost
  • Separaciona anksioznost
  • Nekarakteristično ponašanje i gluma
  • Društveno izbegavanje i povlačenje
  • Degradacija fizičkog zdravlja i telesne senzacije

(ehimetalor-akhere-unuabona-pTUCMqXCOrk-unsplash)

Pored istaknutih simptoma, pokazatelj transgeneracijske traume mogu biti iznenadni događaji koji se ponavljaju u sličnim datumima i periodima koji su značajni za neku prethodnu generaciju (npr. u periodu kada se desila iznenadna smrt nekog člana porodice). Takođe, prisustvo ponavljajućih obrazaca može upućivati na prisustvo transgeneracijske traume.

Kao što se može videti, simptomi nastaju kao rezultat genetike i socijalizacije i mogu se ispoljiti na svim uzrastima – od male dece i adolescenata do odraslih.

(Photo by Cottonbrostudio on Pexels)

Kako trauma utiče na stil roditeljstva?

Efekti traume se u značajnoj meri ogledaju u načinu na koji roditelji uspostavljaju emocionalne veze sa svojom decom. Yael Danieli, psihološkinja koja se bavi istraživanjem traume, kategorisala je četiri stila adaptacije među porodicama preživelih.

Preživeli koji su „utrnuli“ pod uticajem traume uglavnom se samoizoluju u granicama prostora svoje tišine i minimalno su uključeni u podizanje svoje dece.

Roditelji koji spadaju u drugu kategoriju, „žrtve“, ispoljavaju strah i nemaju poverenja u spoljašnji svet. Pokušavaju da ostanu neprimetni i često su depresivni i svadljivi.

Sledeća kategorija pokriva osobe koji se karakterišu kao „borci“. Fokusiraju se na uspeh po svaku cenu i nastoje da zadrže svoj oklop snage, istovremeno ispoljavajući netolerantnost prema određenom vidu slabosti i samosažaljenju.

Četvrta kategorija su „oni koji su uspeli“. Oni se usmeravaju ka postizanju socio-emocionalnog uspeha i svesno se distanciraju od svog iskustva traume i drugih preživelih.

 

Tretman transgeneracijske traume

Koliko god želeli da zaštitimo svoju decu od bolnih iskustava kroz koja smo prošli, nekada jednostavno nije moguće izolovati njihov uticaj. To sigurno ne znači da su roditelji koji su preživeli traumu po bilo kom pitanju „lošiji“ roditelji od onih koji nisu bili izloženi traumatičnom događaju. Ipak, to znači da će biti potrebno uložiti više napora kako bi se razumeli efekti na sledeće generacije. Ukoliko se trauma ne obradi i ne procesuira može nastaviti da živi kroz buduće generacije, bez kraja.

Nakon osvešćivanja postojanja traume, uviđaju se koja su to uverenja ostala kao štetna za sadašnji život bez traume. Koja razmišljanja i strahovi prate upuštanje u bliske odnose? Koji strahovi uporno žive ometajući nas da se oslobodimo i prepustimo? Zatim, radi se na promeni uverenja koja će omogućiti slobodniji i kvalitetniji život.

Posebno važan deo tretmana sa transgeneracijskom traumom jeste povezivanje sa telom koje čuva ožiljke nastale „u sudaru“ sa traumom.

(julia-taubitz-tZqYudVcsP0-unsplash)

Psihoedukacija je veoma značajno oruđe u suočavanju sa traumom. U tom smislu, psihoterapija je od velikog značaja. Posebno korisna jeste porodična terapija koja okuplja porodicu oko razumevanja transgeneracijske traume i njenog uticaja na sve članove i njihove međusobne interakcije. Na psihoterapiji, porodica uviđa ko su sistemi podrške prilikom suočavanja sa stresorima i životnim promenama, koje strategije su zastupljene nakon doživljavanja teške situacije, koji su pokazatelji fizičkog i emocionalnog zdravlja u konkretnoj porodici, koje su glavne priče i teme koje se prenose kroz generacije i kako one utiču na porodicu koja je na terapiji.

Transgeneracijska trauma nas stavlja pred izazovan zadatak koji izuskuje svest, hrabrost i podršku, ali i zadatak čije rešavanje dovodi do „oslobađanja“ sledećih generacija.

 

Reference:

  1. What is transgenerational trauma, and how does it affect our families?

https://www.betterup.com/blog/transgenerational-trauma

  1. Transgenerational trauma – violence shapes us

https://medicamondiale.org/en/violence-against-women/overcoming-trauma/transgenerational-trauma

  1. Understanding Intergenerational Trauma: An Introduction for Clinicians

https://www.goodtherapy.org/blog/Understanding_Intergenerational_Trauma

4. Naslovna fotografija: Pixabay on Pexels

Autor: Jelena Janjić

Pedagog i sistemski porodični psihoterapeut

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci

Zašto nas osećanja zbunjuju?

Zašto nas osećanja zbunjuju?

Veliki deo našeg iskustva čine emocionalne reakcije. Osećamo tugu povodom prekinutog odnosa, anksioznost povodom neizvesne budućnosti, bes prema napornom komšiji, krivicu povodom nepromišljeno...