loader image

Šta je anksioznost?

avg 24, 2022 | O životu | 0 Komentara

Često se pod nazivom “strah” kriju brojna osećanja koja se diferenciraju iz straha i koja predstavljaju vrste straha. Strah je osećanje koje se oseća u odnosu na tekuću situaciju, ali i u odnosu na neku buduću situaciju koju osoba iščekuje. Pojam straha je, u svom užem smislu, rezervisan za reakciju sada i ovde, kada je osoba suočena sa opasnim objektom ili situacijom.

Procena da postoji opasnost nije sama po sebi dovoljna za osećanje straha, potrebno je da osoba proceni da je sila koja ga ugrožava moćnija od njega.

Strah koji je povezan sa budućom situacijom, nazivamo strepnja, a u okviru strepnje razlikujemo oprez, sumnju, tremu, zabrinutost i anksioznost.

Anksioznost

Anksioznost je termin koji podrazumeva mučno osećanje u obliku iščekivanja nečega što je neprijatno, tj. za osobu strašno. Ovaj tzv. “slobodno lebdeći strah” nije vezan za neki određeni objekat ili situaciju, te je posebno neprijatan stoga što je njegov uzrok nepoznat (u nesvesnom), pa opasnost ne može da se izbegne, niti može da se organizuje racionalna odbrana od nje.

Bitno obeležje anksioznosti je, prema tome, teskobno iščekivanje budućih neodređenih događaja, situacija ili odnosa koje subjekt doživljava kao opasne, ugrožavajuće. Način na koji osoba interpretira događaje determiniše njene reakcije. To znači da dva pojedinca mogu biti u potpuno istim situacijama, ali da predviđaju različite posledice i da, stoga, reaguju na različite načine. Stoga je anksioznost subjektivno osećanje. Budući da se ne zna (precizan) uzrok anksioznosti, ona ima obeležja iracionalnosti. Ovo mučno osećanje teži da traje. Ono obuhvata ne samo sadašnjost, već se prostire i na budućnost (anksiozna anticipacija, predviđanje). Ona po intenzitetu može da varira od blage teskobe, do izražene panike.

Doživljaj preplavljenosti osećanjem anksioznosti za osobu je izuzetno neprijatno stanje i ona pokušava da je sebi objasni na bilo kakav način, kako bi je razumela, lokalizovala i ograničila. Tako, neke osobe anksioznost pretvaraju u fobiju, vezujući je za određene objekte ili situacije. Izbegavajući takve objekte i situacije, oni, u stvari, ovladavaju sopstvenim osećanjem anksioznosti. Takođe, pošto je anksioznost praćena odgovarajućim fiziološkim promenama, osoba se vezuje za te promene i počinje da ih tumači kao izvor straha. Tako, na primer, lupanje srca koje je manifestacija ili posledica strepnje, osoba tumači kao smetnje u srčanom radu, ta to postaje okidač novog straha ili strepnje da će joj srce stati i da će umreti. To je način na koji se anksioznost konkretizuje i transformiše u hipohondrijski strah.

(Photo by Mario Azzi on Unsplash)

Normalna spram patološke anksioznosti

Važno je zapamtiti da je anksiozna reakcija normalna, životno važna reakcija na pretnju. Kada opažamo opasnost, naša tela velikom brzinom stvaraju adrenalin koji nas priprema da reagujemo u opasnim situacijama. Klasični odgovori su “borba” (direktno suprostavljanje izvoru straha) ili “bekstvo” (bežanje ili izbegavanje izvora straha), dok je “zamrzavanje” (fizička ili mentalna nepokretnost) treća moguća reakcija. Kada se suočimo sa pretnjom, osećamo strah i naš mozak i telo se pripremaju da se nose sa njom. Naš mozak razmatra najgori mogući scenario, a telo se priprema da izađe na kraj sa njim – disanje se ubrzava da bi se obezbedilo više kiseonika; otkucaji srca se ubrzavaju da bi doveli kiseonikom bogatu krv do ključnih mišića; znojne žlezde postaju aktivne da bi osvežile telo tokom aktivnosti; krv se preusmerava sa kože ka unutrašnjosti tela, što može rezultirati neprijatnim senzacijama i bledilom.

Zamislite da se nalazite na ulici i da odjednom ugledate psa kako juri prema vama lajući. Zaključujete da se nalazite u opasnosti i upravo vam to saznanje izaziva strah. Brzo se odlučujete za jednu od dve moguće reakcije: ili ćete pobeći (ako imate gde da se sklonite), ili ćete se upustiti u borbu sa psom (ako imate čime da se odbranite, ili ako verujete da umete da izađete na kraj s agresivnim psom). Pretpostavimo da ste odlučili da pobegnete. Gotovo istovremeno se u vašem organizmu događaju brojne promene koje vam pomažu da tu odluku sprovedete:

  • Dišete brže, što vašim mišićima doprema više kiseonika.
  • Srce vam takođe kuca brže i krvni pritisak vam poraste da bi se brže preneo kiseonik i druge supstance koje su potrebne mišićima, naročito mišićima nogu.
  • Krv se privremeno povlači sa periferije i preraspoređuje ka onim delovima tela koji su zaduženi za brzo trčanje.
  • Mišići vam postanu napeti tako da mogu brzo da reaguju.
  • Brzina zgrušavanja krvi se povećava, pa i u slučaju da se fizički povredite, ugrušak bi se brzo stvorio i gubitak krvi bi bio minimalan.
  • Znojenje se povećava da bi se rashladilo telo. Krvni sudovi se šire, naročito u koži, da bi se rashladila krv.
  • Sve ostale funkcije se usporavaju ili se podređuju bežanju, odnosno stavljaju se u službu preživljavanja.
  • Najzad, misaoni tok se sužava i potpuno se orjentišete na ono što je za vas u datom trenutku najvažnije: “Kako da se spasem”. Ostale stvari u vašoj okolini su manje važne i možete i da ih ne primetite.

(Photo by Amy Humphries on Unsplash)

Kada je osoba suočena sa ugrožavajućom silom koja je jača od nje, strah je veoma korisno osećanje, jer omogućava brzu i automatsku procenu situacije, trenutnu mobilizaciju organizma, i spremnost za adaptivno ponašanje. Prema tome, strah, u evolutivnom smislu, doprinosi preživljavanju i samozaštiti individue, kao i zaštiti njenih vrednosti.

Telesna “uzbuna” ove jačine javlja se kada ste zaista ugroženi, i ne bi trebalo da bude uobičajena u situacijama kao što su ispit ili javni nastup. Međutim, kada god se doživi strah (u rasponu od neznatne strepnje do napada panike), neke komponente sistema za “borbu ili bekstvo” se aktiviraju – i pojave se pojedini telesni simptomi straha.

Majka stoji kraj puta pored svog malog sina. Autobus ide prema njima. Majci prolazi kroz glavu slika sina kako istrčava na put ispred autobusa. Ona oseća strah. Njen adrenalin raste, postaje napeta, fokusirana i spremna na akciju. Brzo uzima sina za ruku, uprkos njegovom protestovanju, i drži ga blizu sebe dok autobus bezbedno prolazi pored njih.

Prema tome, reakcija straha je normalan i u velikoj meri nesvestan proces koji se redovno dešava kod svih nas, i koji nam omogućava opstanak.

Jedan od bitnih kriterijuma za utvrđivanje da li je anksioznost još u granicama normalnog ili prelazi u patologiju, je pitanje da li ona služi individui da obezbedi sebi zaštitu i preživljavanje, ili, obratno, ometa te procese.

O “normalnom”, “optimalnom”, “korisnom” nivou anksioznosti govorimo kada je ona opravdan signal za uzbunu koji omogućava da se organizam pripremi za odbranu od eventualne opasnosti. Štaviše, bez tog i takvog osećanja čovek bi bio lišen sposobnosti neophodnog prilagođavanja i korišćenja svojih potencijala kojima se savlađuju (ne)očekivane prepreke ili osujećenja.

Strah postaje patološki onda kada je normalna reakcija prenaglašena ili kada se dešava u odsustvu pretnje. Kao alarm na automobilu koji je preosetljiv, pa počne da pišti i onda kada ne treba.

Osoba istovremeno oseti strah u autobusu, počne da joj se vrti u glavi, čini joj se kao da će pasti i odjednom je oblije znoj. Umesto da takav doživljaj tretira kao neprijatnost koja se verovatno neće ponoviti i koja neće imati nikakve posledice, ona reaguje kao da će nešto strašno da se desi: “Šta ako padnem? Neće znati šta je sa mnom, možda mi niko neće pomoći, umokriću se, ljudi će misliti da sam bolesna ili luda. Bolje da, dok sam pri svesti, siđem na prvoj stanici i odem kući.”

Možemo primetiti da su osobe tada sklone da preduzimaju prilično dramatične akcije da bi ublažile svoje strahove. To je posebno slučaj u stanjima izrazito visoke anksioznosti kao kod paničnih napada. Kod ove patološke anksioznosti, organizam je preplavljen nadražajima, što remeti svrsishodno ponašanje. Pod njihovim delovanjem narušavaju se složeni mehanizmi kontrole, integracije i strategije reagovanja, ponašanja i, uopšte, življenja.

R. često ima intruzivne (nametljive) misli kako njena deca bivaju povređena na ulici. Nekoliko puta na dan ona postaje nervozna oko toga. Nikada ih ne pušta da izlaze sami i svuda ih vozi.

B. je patio od napada panike i sada živi u strahu da ne dobije još neki. Da bi smanjio verovatnoću, trudio se da ne menja drastično svoje disanje u strahu od hiperventilacije; kretao se sporo da ne bi imao vrtoglavicu; i izbegavao je situacije koje bi, kako mu se činilo, mogle biti stresne. To je rezultiralo time da je njegov život postao pun ograničenja i samonametnutih zabrana.

Slika 1. Neki od oblika ispoljavanja patološke anksioznosti

Na slici 1. se može videti po čemu se to patološki strah razlikuje od normalnog.

U pitanju su nerazumevanje uzroka straha, stepen izraženosti straha, preokupiranost strahom, doživljaj da je strah na neki način “ovladao” osobom, trajanje straha i njegove posledice i najzad, strah od samog straha.

 

Načini ispoljavanja anksioznosti

Nisu sve anksiozne osobe anksiozne na isti način. Razlikujemo osobe koje su kognitivno anksiozne, i osobe koje su više somatski anksiozne.

Kognitivna anksioznost je termin koji opisuje simptome anksioznosti koji uključuju razmišljanje i emocije, dok je somatska anksioznost termin koji opisuje fiziološke simptome anksioznosti. Preterana zabrinutost, strah, poteškoće sa koncentracijom i ruminacija (neproduktivno razmišljanje) su primeri kognitivnih simptoma anksioznosti. Ovi ljudi za sebe kažu da previše misle (eng. „overthinker“) i njihova anksioznost je lokalizovana u glavi. S druge strane, povećan broj otkucaja srca, znojenje, mučnina, vrtoglavica ili napeti mišići su primeri somatskih simptoma anksioznosti. Kod nekih anksioznih osoba telesni simptomi anksioznosti su dominantni i za osobu vrlo uznemirujući.

Znači, anksioznost se ne ispoljava samo na subjektivnom planu, odnosno kroz doživljaj “bojim se” (kao strepnja, iščekivanje da će se nešto loše dogoditi, strah od nečeg konkretnog ili određenog ili od nečeg nejasnog i neodređenog, verovanje da opasnost stalno vreba, itd.). Može biti ispoljena i u sferi telesnog – tzv. “somatizovana anksioznost” (lupanje srca, nedostatak vazduha, znojenje, drhtanje ruku ili drugih delova tela, nesvestica, napetost mišića, “treperenje” u stomaku, mučnina, povraćanje, itd.). Kada osoba uoči sopstvene telesne senzacije obično se pojača doživljaj straha.

Najzad, anksioznost se može ispoljiti i promenama u ponašanju. Te promene (razdražljivo, nervozno, agresivno ponašanje, ili ponašanje u vidu izolacije, izbegavanja, preterane zavisnosti, itd.) mogu predstavljati pokušaj direktnog rasterećenja od neprijatnih emocija.

Ova tri opisana tipa ispoljavanja anksioznosti su u međusobnoj vezi i sa izraženim uzajamnim uticajem. Dešava se, međutim, da su u izvesnoj meri i nezavisni jedna od drugih. Ponekada se, npr., osobe žale na subjektivan doživljaj izražene anksioznosti, dok se manifestacije u telesnoj sferi i sferi ponašanja jedva mogu opaziti.

Reference

  1. Jašović-Gašić, M. i Lečić-Toševski, D. (2010). Psihijatrija, udžbenik za studente medicine. Beograd: Univerzitet u Beogradu, Medicinski fakultet.
  2. Kaličanin, P. (1996). Anksiozni poremećaji, stanja patološkog straha. Beograd: Velarta.
  3. Milivojević, Z. (1999). Emocije. Novi Sad: Prometej.
  4. Starčevuć, V. (2005). Bez straha o strahu, panici i fobiji. Beograd: Zavet.
  5. Westbrook, D., Kennerley, H. & Kirk, J. (2014). An introduction to cognitive behavior therapy. Skills and application. SAGE.
  6. Naslovna fotografija: Alexei Maridashvili on Unsplash

Autor: Andjelija Dimović

Psiholog i TA savetnik

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci

Zašto nas osećanja zbunjuju?

Zašto nas osećanja zbunjuju?

Veliki deo našeg iskustva čine emocionalne reakcije. Osećamo tugu povodom prekinutog odnosa, anksioznost povodom neizvesne budućnosti, bes prema napornom komšiji, krivicu povodom nepromišljeno...