Kada govorimo o narcističnom poremećaju?
Narcistični poremećaj podrazumeva dugotrajan i stabilan obrazac ponašanja koji znatno odstupa od društvenih normi i očekivanja. Manifestuje se smetnjama u svakodnevnom funkcionisanju koje se mogu prepoznati u 4 oblasti: kognitivnoj (načinu razmišljanja), afektivnoj (emocionalne reakcije), međuljudskim odnosima i kontroli impulsa.
Narcistični poremećaj odlikuju grandioznost, potreba za stalnim divljenjem i nedostatak empatije. Kako bismo uspostavili dijagnozu narcističnog poremećaja, potrebno je da od sledećih 9 kriterijumima, bude zadovoljeno najmanje 5:
- Grandiozni osećaj sopstvene važnosti;
- Zaokupiranost fantazijama o velikom uspehu, moći, lepoti ili idealnoj ljubavi;
- Verovanje u sopstvenu posebnost koju mogu razumeti jedino drugi posebni ljudi ili osobe visokog statusa, zbog čega se samo sa takvima treba družiti;
- Potreba sa preteranim divljenjem;
- Očekivanje od drugih da se podređuju njegovim željama i uverenje da zaslužuje poseban tretman;
- Sklonost iskorišćavanju drugih kako bi se ostvarili sopstveni interesi;
- Nedostatak empatije i poteškoće prilikom prepoznavanja tuđih potreba i emocija;
- Zavist ili doživljaj da drugi zavide njemu;
- Arogantno i umišljeno ponašanje.
Kod narcističnog poremećaja ličnosti možemo primetiti raliku između dva selfa. Jedan se pokazuje kao grandiozni, koji teži doživljaju posebnosti, perfekcionizmu i superiornosti. Ispod grandioznog selfa, nalazi se fragilni self koji predstavlja doživljaj nemoći, poniženja, srama, osećaja praznine. I jedan i drugi self reaguju preosetljivošću na stvarne i imaginarne povrede. Kada se narcistična ličnost oseti napadnuto, dolazi do popuštanja ustaljenih odbrana i tada počinje da ispoljava intenzivan narcistični bes. Agresija usmerena ka spolja, u jednom trenutku se doživljava i u sebi zbog čega se narcistična ličnost oseća poniženo, neadekvatno i posramljeno. Osećaji su u rascepu, organizacija selfa je narušena, što je otvoren put ka depresiji.
Tipovi narcizma
Joan Lachkar podelila je narcise u nekoliko tipova, ističući da se navedene karakteristike mogu u različitom stepenu ispoljavati kod svake osobe:
Maligni tip narcizma – Osnovna obeležja ovog tipa narcizma jesu grandiozni osećaj sopstvene važnosti, preokupiranost fantazijama o neograničenom uspehu, moći i pameti, verovanje u sopstvenu posebnost, izražena potreba za obožavanjem i divljenjem, zavidnost, iskorišćavanje drugih, kao i nedostatak empatije. Osobe koje se svrstavaju u maligni narcizam, ostavljaju utisak visokog samopouzdanja, iako su izrazito osetljive na svaku moguću kritiku. Podložne su osećanju srama koji žele da izbegnu po svaku cenu. Često su vrlo vredni, teže prekomernom radu, jer to vide kao put za postizanje uspeha i divljenja. Jedno od glavnih obeležja osoba sa malignim narcizmom jeste smanjen kapacitet za žalovanje i tugu. Nemaju mnogo kapaciteta za ostvarivanje bliskih i dubljih odnosa, zbog čega su često promiskuitetni.
(pexels-yasin-gündogdu-2709563)
Antisocijalni tip narcizma – Ovom tipu narcizma se pripisuju dve karakteristike: 1) neuspeh u prilagođavanju socijalnim, političkim, moralnim i zakonskim normama što vodi do nelegalnih radnji, 2) manipulativno ponašanje koje vodi do potpunog zanemarivanja tuđe dobrobiti, već se uvažavaju samo sopstvene potrebe i interesi. Okrenutost sopstvenim interesima je izražena u tolikoj meri da prevladava bilo kakvo osećanje krivice i kajanja, kao i sposobnosti uviđanja sopstvene greške. Za razliku od osoba sa malignim tipom narcizma koji razvijaju povezanost sa svojim sledbenicima ili vođama koje predstavljaju autoritet, antisocijalni narcisi odgovaraju isključivo sami sebi.
(pexels-lubomir-satko-6526877)
Depresivni tip narcizma – Ukoliko narcistične potrebe za divljenjem nisu zadovoljene, osobe koje se svrstavaju u ovaj tip narcizma, često zapadaju u depresivno stanje u kojem se samokažnjavaju iz osećanja krivice. Depresivnost je izazvana i kritikama od strane drugih, razmišljanjem o sopstvenim ograničenjima, smrtnosti, starenju, prekidu karijere ili bilo kakvoj životnoj krizi. Ove osobe su toliko zaokupirane predstavljanjem sebe kao žrtve, što je zapravo oblik agresije i manipulacije drugima kako bi dobili sažaljenje, da nisu sposobni da uvide da i drugi ljudi imaju probleme. Za razliku od antisocijalnog tipa za koji nisu karakteristični ispoljavanje žaljenja i krivice, depresivni narcisi provode veći deo života jadajući se i žaleći na svoje greške i propuste i ne dozvoljavaju sebi bilo kakvu radost i uživanje u životu.
Opsesivno-kompulsivni tip narcizma – Karakteriše ga pozivanje na etiku i visoko postavljene principe, kao i preokupiranost savršenstvom. Imaju izrazito smanjene kapacitete za empatiju, kao i strah od emocija koje vode u bliske odnose. Stanje ranjivosti i zavisnosti vide kao odraz slabosti i nečistoće. Međutim, što su više okupirani spoljašnjom urednošću i čistoćom, unutrašnji osećaj nereda raste, iako nisu svesni u kakvoj su povezanosti spoljašnji perfekcionizam i unutrašnji osećaj sloma. Pod uticajem sopstvenih kritika i visoko postavljenih zahteva, često mogu žrtvovati sebe, partnera, decu i porodicu kako bi bili “savršeni”. Usled svoje predanosti, često ostvaruju velike uspehe u poslu, ali i dalje nedovoljno da zadovolje svoje ciljeve i zahteve. Usmerenost ka savršenstvu se kod depresivnih narcisa okreće protiv njih samih, dok se kod opsesvino-kompulsivnih okreće protiv drugih, insistiranjem na određenim idealima i principima.
Lečenje narcističnog poremećaja ličnosti
Osobe sa narcističnim poremećajem uglavnom negiraju postojanje bilo kakvog problema i potrebe za lečenjem. U najvećem broju slučajeva, pomoć zatraže kada zbog nelečenog poremećaja izbiju veći problemi i komplikacije, kada se prekine odnos sa osobom do koje im je stalo, kada dobiju otkaz, kada izgube moć ili status.
Ranije se smatralo da je lečenje ovog poremećaja jako teško i da su promene minimalne. Međutim, iskustva iz poslednjih istraživanja pokazuju da su rezultati novijih pristupa ohrabrujući za sve koji se zadrže u terapiji dovoljno dugo.
Adaptirano sa:
Klanac Vice (2014): Narcizam (diplomski rad)
Razlika između zdravog i patološkog nacizma i razvoj samoprocene tokom ranog razvoja I formiranja „objektnih odnosa“?