Deca doživljavaju gubitak različito od odraslih, zato što nemaju dovoljno razvijene kognitivne kapacitete da razumeju to što se dogodilo. Uloga odraslih je ovde presudna, jer je na njima da objasne deci (na način koji im je razumljiv) šta se dogovodilo, šta mogu da očekuju, ali i da im pruže osećaj zaštićenosti i sigurnosti.
Kako saopštiti detetu da je neko blizak umro?
Saopštavanje tužnih vesti je već dovoljno stresno samo po sebi i zato roditelji nastoje da te reči ublaže. Međutim, ublažena verzija može da prouzrokuje mnogo konfuzije u dečijoj glavi. Koje fraze treba koristiti, a koje obavezno izbegavati? Kako mlađa deca razumeju sledeće rečenice?
- „Tata je otišao na nebo.“
Dete: Zašto ga onda ne vidim kada pogledam u nebo? Možda ću uspeti kad budemo putovali avionom.
- „Tetka je otišla od nas.“
Dete: Verovatno se samo malo naljutila i otišla. Vratiće se kada je prođe ljutnja.
- „Deka sada počiva u miru“.
Dete: „Počiva“? Verovatno odmara malo negde.
- „Baka je preminula“.
Dete: „Preminula“? Ne znam šta to znači…
- „Deka je zaspao zauvek“.
Dete: Nisam znao da to može: zaspiš i ne probudiš se. Za svaki slučaj ne idem na spavanje večeras.
- „Izgubili smo mamu.“
Dete: Naći ćemo je.
- „Bog je uzeo tvog dedu.“
Dete: Znači, može neko tek tako da dođe i da me uzme. Bojim se.
Kako onda saopštiti nimalo prijatne vesti?
Vrlo je važno da koristite jednostavne, kratke i jasne rečenice. Možete da kažete:
Imam da ti saopštim jednu tužnu vest. Baka je umrla. Da li znaš šta znači umreti, šta je smrt? To znači da je njeno telo prestalo da radi, ona više nema potrebu za hranom i vodom, ne može da govori, ali isto tako više ništa ne može da je boli. Ovo će biti veoma teški dani za nas, ali vrlo je važno da shvatiš da je više nećemo videti.
(Photo by Christian Erfurt on Unsplash)
Pored kratkih i jasnih rečenica i provere da li dete shvata šta se desilo, vrlo je važno i da mu predočite kako će se stvari dalje odvijati. Da li će narednih dana ići u vrtić ili školu? Ko će da ga čuva, gde će da bude? Koje su vaše obaveze koje morate da ispunite tih dana?
Kada dete ima jasnu sliku o predstojećim događajima, to donosi umirenje u već dovoljno stresnoj situaciji. Struktura je dobra i potrebna.
Kako se postaviti prema detetu koje proživljava gubitak
Šta reći detetu koje plače i jako je tužno?
– Znam koliko ti je teško, u redu je da plačeš.
– I ja sam tužna.
– Dopusti mi da te držim.
– Znam da ti je teško, kao i svima nama. Sa tobom sam.
Nikako ne govorite:
– Nemoj plakati, nemoj biti tužna. (Na ovaj način detetu ne priznajemo njegova osećanja ili mu govorimo da su neprikladni.)
– Nemoj plakati, tata bi hteo da si hrabar. (Ne dopuštamo pokazivanje osećanja i podstičemo osećanje krivice kod deteta zbog njegovih emocija.)
– Već je prošlo nekoliko dana, mislila sam da više nisi tako tužan. (Požurujemo dete u procesu tugovanja.)
(Photo by Jordan Whitt on Unsplash)
Šta kada odrasla osoba pokazuje snažnu tugu i plače?
- Osećam se bolje nego pre, ali još uvek ima trenutaka kada sam jako tužan.
Nikako ne govorite:
– Odrasli ne bi smeli da plaču. (Dete zna da ste i vi tužni, zna kada ne govorite istinu.)
– Za mene je život gotov kada njega više nema. (Ovakve konačne rečenice izazivaju strah kod deteta. Pokazujte emocije, ali i pozitivna očekivanja.)
Šta ako vas dete pita hoćete li i vi umreti?
– Ja sam dobro i sa tobom sam. Nadam se da ćemo ti i ja dugo, dugo živeti.
– Čini se da si se preplašila kad si videla da sam prehlađena. Većina bolesti nije opasna, biću dobro za nekoliko dana.
Nikako ne govorite:
– Ja neću nikada umreti. (Ne dajte detetu ovakva obećanja, dete zna da to nije istina.)
Šta reći ako deca osećaju krivicu?
– Znam šta misliš. Mnogi se osećaju krivima kada im neko umre. Zbog čega se ti osećaš krivom?
– Sećam se kad si tako nešto rekla meni. Iako mi nije bilo drago, i dalje sam te volela.
– Ako ti je jako teško napiši joj pismo i reci koliko ti je žao. Ako želiš pročitaj ga glasno. Kad bi ga ona čula, siguran sam da bi razumela i nasmešila se.
Nikako ne govorite:
– Ne osećaj se tako. (To ne pomaže, a može i da šteti jer detetu poručujemo da se ne sme tako osećati, da to “nije u redu”.)
– Možda si sad naučio lekciju i drugi put ćeš paziti šta govoriš. (Izazvati još veće osećanje krivice je okrutno.)
Pomozite detetu da gubitak učini stvarnim
Najvažniji aspekt tugovanja je shvatanje fizičke realnosti smrti. Detetu treba pomoći da to shvati, jer tek tada zapravo počinje proces tugovanja.
Detetu pomaže učestvovanje u ritualima, što uključuje i sahranu. Nema pokazatelja koji bi govorili protiv prisustva deteta školskog uzrasta sahrani vlastitog roditelja ili detetu važne osobe. To važi i za starije predškolsko dete.
(Photo by Ron Lach from Pexels)
Međutim, dete treba pripremiti za učestvovanje u sahrani. Starija deca možda znaju šta je to sahrana, ali mlađoj deci svakako treba reći ko će tamo biti, šta će se tamo događati, pitati ga da li želi da ide i sa kim želi da bude (možda njegovi najbliži neće biti u stanju da se brinu za njega). Ako dete odbija da ide na sahranu, nije ga dobro na to siliti. Tada ga treba pitati sa kim želi biti kod kuće dok su drugi na sahrani.
Detetu koje ne učestvuje u sahrani može da se da mogućnost da na neki drugi način učestvuje u ritualu: može napisati pismo osobi koju je izgubilo, nacrtati crtež. U tom slučaju, odlazak na groblje treba svakako organizovati kasnije, u pratnji detetu najbližih osoba.
Kada potražiti pomoć?
Ukoliko okolina ne može da pruži podršku detetu, u nekim situacijama treba potražiti stručnu pomoć (psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra), naročito ako je tugovanje prekinuto, ako vidimo da je otežano ili da je izostalo. To se događa:
– ako dete ima neprimeren model tugovanja u porodici (prenaglašeno tugovanje ili potpuni izostanak)
– ako dete oseća jak strah za preživele članove porodice
– ako je dete osim gubitka bilo izloženo i traumatskom događaju
– ako okolina požuruje dete na povratak svakodnevnom, normalnom životu
– zbog detetovih karakteristika ličnosti (npr. suzdržanost u izražavanju osećanja)
– ako nema sigurnih dokaza o smrti bliske osobe, ali postoji velika verovatnoća da se to dogodilo
– ako dete dugo vremena ne može da prihvati gubitak
– ako dete nakon dužeg vremena ima simptome koji ukazuju na promene u doživljavanju i ponašanju (npr. izrazito se povlači, ima mračne misli, postaje agresivno ili autoagresivno).
U ovim situacijama se ne ustručavajte da potražite stručnu pomoć.
Literatura:
https://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/kako-pomoci-tugujucem-djetetu/
Naslovna fotografija: Victoria Borodinova from Pexels
0 komentara