loader image

Roditelj kao podrška detetu posle traume

mar 31, 2020 | O deci i roditeljstvu | 0 Komentara

Pod uslovom da sam roditelj ne traumatizuje dete zlostavljanjem ili zanemarivanjem, reakcija roditelja na traumu deteta je važan faktor koji može da olakša ili oteža oporavak deteta posle traumatskog događaja.

Neke od stvari koje roditelj može da uradi za svoje dete posle izloženosti traumatskom događaju su (Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, 2010):

  • Dete mora da bude bezbedno i zaštićeno i to je prva stvar za koju roditelj mora da se pobrine.
  • Mnogi roditelji, iako nisu neposredno izloženi traumatskom događaju, jesu posredno traumatizovani, kroz traumu svog deteta. Neretko se dešava da je i roditeljima neophodna stručna pomoć posle događaja kome je dete bilo izloženo, posebno ako se radi o seksualnom zlostavljanju deteta, saobraćajnoj nesreći, fizičkom zlostavljanju i sl. Ako je situacija takva, roditelj mora prvo da pomogne sebi, pa tek onda može da se pobrine za dete. Svi koji su leteli avionom znaju da stjuardesa na početku leta objašnjava kako se postavljaju maske sa kiseonikom i naglašava da roditelj treba prvo da stavi masku sebi, pa onda detetu. Isti je slučaj i kod traume. Roditelj koji je posredno traumatizovan i nalazi se u stanju šoka, konfuzije i oseća se bespomoćno, mora prvo da potraži pomoć za sebe, da bi mogao da pomaže svom detetu.
  • Treba podsticati razgovor o događaju i slušati dete. Neka deca su otvorenija i kroz razgovor će mnogo puta prolaziti kroz događaj. Treba pokazati strpljenje, razumevanje i uvažavanje za detetova osećanja i razmišljanja. Ako dete odbija da priča, treba poštovati njegovu želju i dati mu vremena da događaj proradi i bude spremno da svoja osećanja i razmišljanja o događaju deli. Neka deca će proživljavati događaj kroz igru. Igra, kao važan deo detetovog sveta, može postati jednolična, ponavljajuća i siromašna u detaljima. Na taj način dete, kroz igru, prolazi kroz detalje traumatskog događaja, obrađuje događaj, daje mu značenje i uvršćuje ga u svoje iskustvo.
  • Treba objasniti detetu da su trenutne reakcije i promene koje primećuje kod sebe normalne s obzirom na događaj koji nije uobičajen i ne događa se svaki dan. Detetu je bitno da zna da nije samo i da se slične stvari događaju i drugoj deci. Vrlo je važno objasniti detetu da reakcije i promene imaju svoj rok trajanja, i da se neće stalno osećati zbunjeno i ophrvano osećanjima.
  • Treba podstaći dete na izražavanje kroz crtanje, igru, ples, glumu, recitovanje, muziku, maštanje ili aktivnost koju voli.
  • Podsticati na relaksaciju i odmor koji odgovaraju detetovim željama; neka deca više vole slobodnu igru u prirodi, a nekoj će više odgovarati organizovana aktivnost sa roditeljima ili vršnjacima, kao što je odlazak u bioskop, pozorište, sportska aktivnost, izlet, putovanje…
  • Osigurati dnevnu rutinu (obroci, škola, vannastavne aktivnosti, učenje, slobodna igra, spavanje). Detetov dan i dan porodice mora da ima predvidljivu rutinu. Rutina daje doživljaj kontrole nad situacijom i životom. Rutina će pomoći i roditeljima i deci.
  • Osigurati podršku i van porodice: u školi, vrtiću ili stručnu pomoć ako je neophodna. Često je dilema roditelja da li treba informisati vaspitače ili učitelje i nastavnike o traumatskom događaju. Do sada se u praksi upoznavanje nastavnog osoblja sa traumatskim događajem i reakcijama deteta na događaj pokazalo vrlo korisnim, jer se tako skida ogroman teret sa roditelja kao jedinih pomagača, a dete se brže oporavlja u prihvatajućim i podržavajućim sredinama koje vode računa o njegovim potrebama u skladu sa novonastalim okolnostima. Kod neke dece izložene traumi dolazi do upadljive promene u ponašanju (povlačenje ili agresivni ispadi) i lošijeg uspeha u školi. Nastavno osoblje koje nije upoznato sa događajem i reakcijama na traumu, takve promene kod deteta pogrešno tumači. Na taj način dolazi do ponovne traumatizacije deteta i usporavanja ili odlaganja njegovog oporavka.
  • Povezivati dete sa drugom decom. Neka deca posle traumatskog događaja imaju sklonost da se osamljuju i puno vremena provode na internetu ili igranju video igara. Tako pokušavaju da pobegnu i od bolnih uspomena i od stigmatizacije u zajednici koje neke traume nose (seksualno, vršnjačko, porodično nasilje). Ali u kontaktu sa drugom decom traumatizovano dete često nalazi nekoga ko je imao isto ili slično iskustvo, ko ga sluša na pravi način, razume i podržava, često bolje i od samih roditelja; posebno ako su i sami roditelji uplašeni, besni, depresivni, postiđeni ili se osećaju krivim.
  • Važno je uvek govoriti istinu. Dete mora da ima pristup uzrasno prikladnim informacijama o događaju, posledicama događaja i koracima koji će biti preduzeti u budućnosti. To se posebno odnosi na istražne i sudske postupke.
  • Ne obećavati stvari za koje ne znamo da li će se dogoditi. Ako nismo potpuno sigurni ne možemo reći detetu da se ovakve stvari nikada neće ponoviti, ali se može obećati da će roditelj uraditi sve što je u njegovoj moći da zaštiti dete.
  • Ne umanjivati težinu situacije — kroz poruke „nije to ništa“ detetu se šalje poruka da ga ne razumemo i da nije važno. Detetu se velika šteta može naneti nerazumevanjem i neuvažavanjem njegovih osećanja. Događaj koji za roditelja ne mora biti izvor stresa, pa čak ni nelagode, kod deteta može da sruši čitav svet i život koji je do tada poznavalo.
  • Usmeravati i podržavati pozitivne pomake kod deteta.

 

Deca koja odrastaju u stabilnim porodicama, koja imaju dobre odnose sa roditeljima i vršnjacima, bez obzira na razlike u temperamentu, mogu uspešno da prebrode najveći broj stresnih i traumatskih događaja i da nastave sa normalnim životom. Danas se čine veliki napori u celom svetu da se merama primarne prevencije (akcije koje sprečavaju pojavu uslova za traumatski događaj) smanji učestalost događaja koja za najveći broj dece mogu da budu stresna ili traumatska.

Najveći efekat bi dao sistemski pristup: iskorenjivanje siromaštva, podizanje obrazovnog nivoa najsiromašnijih socijalnih slojeva i promena zakonske regulative (zabrana fizičkog zlostavljanja dece, oštrija kaznena politika nad počiniocima krivičnih dela nad decom). Nažalost, mere primarne prevencije u našoj zemlji sprovode se većinom kroz pojedinačne projekte ili društvene kampanje, kao što su kampanje za smanjivanje i sprečavanje nasilja u školama (projekat „Škola bez nasilja“ i kampanja „Drug nije meta“) i različite škole roditeljstva, čiji je cilj smanjivanje roditeljskog stresa i podučavanje roditeljskim veštinama u cilju optimalnijeg zadovoljavanja potreba dece.

Za one traumatske događaje koji se ne mogu ni predvideti ni sprečiti, postupcima psiholoških kriznih intervencija mogu se ublažiti posledice traumatskih događaja i sprečiti nastanak poremećaja mentalnog zdravlja. Nažalost, skoro četvrtini dece izloženoj traumi neophodna je psihoterapijska i/ili psihijatrijska pomoć u prevazilaženju efekata traumatskog događaja po njihovo zdravlje. Obično se radi o deci koja su osetljivija na stres, višestruko traumatizovana ili su žrtve nasilja i/ili zanemarivanja u sopstvenim porodicama.

Iz tog razloga je kod gotovo svih psihoterapijskih intervencija učešće roditelja ne samo poželjno, već i neophodno, jer bez promene kod roditelja nije moguće ni isceljenje deteta.

Autor: Katarina Višić

Psihoterapeut

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci