Biti deo odnosa pruža nam doživljaj pripadnosti, ispunjenosti, voljenosti, adekvatnosti. Značajni odnosi nam pomažu da prebrodimo poteškoće, prevaziđemo krize, razvijemo samopoštovanje, upoznamo sebe na dublji način, doživimo emocije o kojima čitamo u knjigama i koje sanjalački doživljavamo kroz filmove.
Isto tako, dokle god smo deo odnosa nezaobilazno nas u nekom trenutku posećuju izazovna i okidajuća pitanja poput: Ko sam sada ja u odnosu na drugu osobu? Kako me druga osoba vidi? Kako neko utiče na mene? Koje su moje potrebe i kako mogu da se izborim za njih u odnosu?
U stvari, u odnosima najviše tragamo za sopstvenim granicama.
Zato je tema granica jedna od najčešćih tema na psihoterapiji. Sve više se uviđa koliko su granice u odnosima veoma važne. One odgovaraju na pitanja: „Ko sam ja?“ i „Odakle počinješ ti?“.
(Photo by Ron Lach on pexel)
Počeci umreženosti
Prirodno je da su dete i primarni staratelj (najčešće majka) u jednoj vrsti zavisničkog odnosa. Dete ne bi preživelo da ne postoji osoba koja će brinuti o njemu. Počev od hranjenja, fizičke zaštite i nege, do emocionalnih potreba za sigurnošću, bliskošću, za doživljajem „Treba mi da me čuješ i da me razumeš.“. Naravno, takav odnos roditelja i deteta neće biti podvrgnut podrobnijoj analizi i potrebi da se nešto promeni.
Međutim, kako dete raste i postoje sposobnije za samostalnu brigu o sebi, na mesto ovakve vrste „zavisnosti“ dolazi autonomija. Dete postaje mlada osoba koja može da uoči sopstvene potrebe, da ih razume, imenuje i potraži način za njihovo zadovoljenje. Mlada osoba konstruiše sopstvenu lestvicu vrednosti, kritički analizira uverenja koja joj se nameću, postaje odgovorna za sebe, svoje izbore, odluke, samim tim i za posledice. Upravo takvo suštinsko, mentalno i emotivno, a kasnije i fizičko, odvajanje od osobe od koje smo ranije zavisili na neki način (roditelja), ima dalekosežne uticaje na sve naše buduće odnose. Način na koji smo transformisali ovakvu vrstu odnosa, govori i o načinu na koji uspostavljamo (i prekidamo) buduće partnerske, roditeljske, prijateljske, poslovne odnose.
(Photo by Maria Lindsey on pexels)
Kako se začinje klica umreženosti u detinjstvu?
Dete koje je bilo u previše bliskom odnosu sa roditeljem može naučiti da će biti voljeno samo ako uspostavlja vrstu odnosa u kojem ne postoji „ja“ i drugi“. To dete raste sa „odraslim“ temama, svedok je priča koje ne priliče njegovoj ulozi i uzrastu. Društvo vršnjaka zamenjuje društvo roditelja. Dete može preuzeti na sebe zadatak da uvek bude tu za druge, da „spašava“ sve situacije na koje naiđe i da „popravlja“ ljude oko sebe. Kasnije, takve osobe se nalaze pred izazovom da iskažu sebe i da se zauzmu za svoje potrebe jer takav stav može biti protumačen kao „napuštanje“ druge osobe i kao izraz izdaje.
Dete sa kojim je uspostavljen hladan odnos bez topline, posvećenosti, razumevanja, autentičnosti, nežnosti, u kasnijim odnosima može težiti ka uspostavljanju „umreženih“ odnosa. Odrasla osoba sa ovakvim iskustvom u detnjstvu, može izvući pouke: „Potrebno je da uvek budem sa nekim u odnosu kako ne bih ponovo doživeo/la napuštanje.“, „Bez druge osobe ne vredim“, „Neću izdržati ukoliko nemam nekog pored sebe.“. Usled bolnog iskustva stečenog kroz odrastanje, osoba po svaku cenu izbegava osećaj odbačenosti i napuštenosti, misleći da ne bi izdržala još neko napuštanje. Takva deca nisu stekla doživljaj sigurnosti u porodici koji bi bio osnova za otiskivanje u svet autonomije.
(Photo by Elina Fairytale on pexels)
Kako se manifestuje umreženost u odnosima?
Umreženost se može javiti u svim vrstama odnosa – u partnerskom, prijateljskom, porodičnom, poslovnom odnosu. Umreženost u odnosima podrazumeva da su osobe u ekstremnoj međusobnoj povezanosti, uz bojazan da ne bi „preživele“ bez druge osobe. Osobe u takvoj vrsti odnosa funkcionišu „kao jedno“. Na početku odnosa, naročito partnerskog, dolazi do umreženosti u fazi zaljubljenosti. Osobe mogu manje-više zanemariti ostale aspekte svog života i potpuno se posvetiti drugoj osobi. Ali, problem nastaje kada ni nakon početnog perioda na red ne dođe izražavanje sopstvene individualnosti, autentičnosti i potreba koje možda neće ići „uz dlaku“ ponašanju druge osobe.
(Photo by Jonas Mohamadi from Pexels)
Pre svega, važno je reći da je umreženost u odnosima odgovornost svih članova odnosa. Ne možemo reći da je jedna osoba „kriva“ za takav odnos. Ukoliko pak i jedna osoba poziva na umrežavanje, odgovor druge osobe, svesno ili manje svesno, produžava funkcionisanje na isti način.
Umreženost u odnosima prepoznatljiva je po tome što se ne dozvoljavaju razlike u odnosu. Osobe misle, ponašaju se i odlučuju „kao jedno“. Konstatno su posvećene jedna drugoj uz rizik za potpuno zapostavljanje drugih oblasti života i uloga koje jedna osoba može imati.
Upravo zbog nedozvoljavanja razlika, umrežene odnose često, pored ekstremne bliskosti, karakterišu i česti „prekidi“ odnosa u smislu distance. Osobe na taj način dobijaju prostor za sebe koji im je bio potreban, a do kog ne bi došle da se konflikt nije desio. Umreženi odnosi su, zapravo, vrlo zamorni. Osobe konstatno plešu između preterane bliskosti i potpunog odsecanja, odnosno distance. Nakon distance, ponovo počinje umrežavanje, što se opet reguliše distancom, da bismo na kraju susreli osobe koje su iscrpljene zbog nepredidivog i nestabilnog odnosa.
(Photo by Vera Arsic from Pexels)
U umreženim odnosima neretko dolazi do problema u komunikaciji. Iz straha prouzrokovanog pitanjem: „Šta bi se desilo da ova osoba nije tu?“, dolazi do potiskivanja potreba i izbegavanje komunikacije, odnosno teme, koja bi mogla prouzrokovati bilo kakvu vrstu tenzije, samim tim i eventualno odvajanje. Takođe, preterana bliskost nas može navesti na pogrešan put po kome je zadatak druge osobe da čita naše misli. Ukoliko pak druga osoba ne uspe u tome, osećamo se razočarano, ljuto i „napušteno“.
Na svaki znak razlike između osoba u odnosu, može se burno reagovati ljutnjom u čijoj osnovi može biti strah: „Opet ću se osećati napušteno i emocionalno deprivirano kao u detinjstvu.“
(Photo by Cottonbro Studio from Pexels)
Kakve su posledice umreženosti u odnosima?
Iako umreženost karakteriše preterana bliskost, ona zapravo onemogućava upoznavanje kroz autentičnost osoba u odnosu. Iz straha od napuštanja, osobe mogu izbegavati otvorene razgovore koji vode boljem upoznavanju, razumevanju dubljih osećanja i uzajamnih potreba.
Umreženost takođe često vodi razočarenjima. Uverenje da je pravi odnos onaj u kome se uzajamno „čitaju misli“ vodi do neispunjenih očekivanja što itekako može da povredi.
Osobe se mogu umrežavati kako bi izbegle napuštanje, međutim češća je situacija da upravo umrežavanje dovodi do konflikta i prekida kako bi se dobio individualni prostor potreban svakoj osobi.
(Photo by Shukhrat Umarov from Pexels)
U umreženom odnosu, osobe nemaju priliku da iskoriste pun sopstveni potencijal, da izgrade samopouzdanje i veštine samostalnosti. U nekom trenutku, biće neophodno da preuzmete proces donošenja važnih odluka na sebe, kao i odgovornosti za svoje izbore, zato je dobro navikavati sebe na preuzimanje kontrole nad svojim životom uz veru da možete „izdržati“ i sa manjim nivoom podrške od one koju umreženost nudi.
Umreženost često može voditi i do osećanja krivice koje poručuje da konstantno moramo biti tu za drugu osobu i brinuti o njoj, suprotno našim potrebama i željama, što direktno potire slobodu da budemo svoji.
Umesto zaključka
Prirodno je, a i potrebno, da budemo u bliskom odnosu. Prirodno je da u nekim periodima života budemo više umreženi sa nekom osobom. Prirodno je da želimo da neko brine o nama. Isto tako je prirodno da nam prija kada osetimo da smo nekom potrebni. Ali, budite oprezni da se „ne zaglavite“ u odnosu koji prevazilazi zajednički interes i koji je obojen strahom da bez druge osobe ne možete preživeti.
Naslovna fotografija: Kartice za šema terapiju (Mirović, Višić, Petrović)
0 komentara