loader image

Vršnjačko nasilje

jan 5, 2021 | O deci i roditeljstvu | 0 Komentara

Moja ćerka sutra kreće u školu. Ukrasili smo njen ormarić, kupili nove uniforme, čak je i iznenadili novim rancem. Ali večeras, pre spavanja, uradili smo još jedan zadatak koji je mnogo važniji od ostalih.

Dala sam joj tubu paste za zube i zamolila je da je istisne na tanjir.

Kad je završila, mirno sam je zamolila da vrati svu pastu za zube u tubu.

Počela je da negoduje i uzvikuje stvari poput: „Ali ne mogu!“ i „Neće biti kao pre!“

U tišini sam čekala da završi, a zatim rekla sledeće:

„Tanjir sa pastom pamtićeš do kraja života. Tvoje reči imaju moć života ili smrti. Kako krećeš u peti razred, videćeš koliku težinu nose tvoje reči. Imaćeš mogućnost da koristiš svoje reči da povrediš, omalovažiš, oklevetaš i raniš druge. Takođe ćeš imati priliku da svojim rečima lečiš, podstičeš, nadahnjuješ i voliš druge. Povremeno ćeš pogrešno odabrati. Sećam se da sam tri puta ove nedelje nepažljivo koristila svoje reči i nanela štetu. Baš kao i ova pasta za zube, kada ti reči napuste usta, ne možeš ih vratiti. Pažljivo koristi svoje reči, Brijana. Kada drugi zloupotrebljavaju njihove reči, čuvaj se svojih. Svakog jutra biraj da li će ti životvorne reči izaći iz usta. Odluči večeras da ćeš biti ona koja je podrška životu. Budi poznata po svojoj blagosti i saosećanju. Iskoristi svoj život da bi dala život svetu, život koji mu je toliko potreban. Nikada, nikada nećeš požaliti što si odabrala dobrotu. “

Amy Beth Gardner (tekst je objavljen na fb stranici autorke)

 

Vršnjačko nasilje postaje sve zastupljenije i u mlađim uzrastima, kao i kod dečaka i devojčica. Sve češća prisutnost ovakvog vida nasilja, kako u školama, tako i van njenih okvira, ukazuje na značajne i duboke probleme koje je neophodno rešavati.

Posledice koje vršnjačko nasilje ostavlja po život deteta, koje je žrtva, su dugoročne. Nije retkost da odrasle osobe započnu terapijski proces sa neobrađenom traumom nastalom kao posledica vršnjačkog maltretiranja i zanemarivanja. Tokom života se uočavaju poteškoće u ostvarivanju socijalnih odnosa, u adekvatnom psihičkom i emocionalnom funkcionisanju.

Posledice ne trpi samo žrtva, već i onaj ko čini nasilje, ali i svedoci nasilnog čina. Oni su često u bojazni da će se i njima nešto slično desiti, zbog čega pokušavaju da usklade svoje ponašanje sa normama dominante i popularne grupe vršnjaka.

Tipovi vršnjačkog nasilja

Vršnjačko nasilje predstavlja namerno povređivanje druge osobe u želji za ispoljavanjem moći nad žrtvom i nanošenjem bola i patnje.

Fizičko nasilje – oblik nasilja koji je najvidljivi, i na koji se najbrže reaguje. Češće se ispoljava kod dečaka nego kod devojčica. Uključuje: udaranje, šutiranje, guranje, čupanje, gađanje različitim predmetima, izlaganje opekotinama…

Psihičko (emocionalno) nasilje – nazivanje pogrdnim imenima, etiketiranje, manipulisanje, ucenjivanje…

Socijalno nasilje – isključivanje iz grupe vršnjaka, diskriminacija po bilo kom osnovu, zanemarivanje osobe, širenje glasina…

Digitalno nasilje – upućivanje pretnji da će se objaviti različiti sadržaji i slike, vređanje putem interneta, objavljivanje različitih sadržaja…

Seksualno nasilje – o ovom obliku nasilja se najmanje govori, što ne znači da nije prisutno. Podrazumeva dobacivanje, dodirivanje delova tela druge osobe bez njenog pristanka, izlaganje vršnjaka pornografskim sadržajima, primoravanje na dodire i različite vidove seksualnog kontakta…

Posledice vršnjačkog nasilja na razvoj deteta

Vršnjačko nasilje može predstavljati prvo iskustvo deteta sa velikom količinom patnje i bola. S obzirom na to da je u većini slučajeva ponavljajuće i da duže traje, posledice koje vršnjačko nasilje ostavlja po razvoj žrtve su samim tim i dalekosežnije. Prvo što se uočava jeste pad školskog uspeha. Ubrzo zatim mogu se uočiti posledice i u svakodnevnom funkcionisanju. Važno je razumeti da vršnjačko nasilje ne ostavlja samo fizičke povrede kao posledice, već i one koje ostaju duboko urezane u detetu. One su često i opasnije od fizičkih povreda, jer se teže primećuju, samim tim i duže ne zaceljuju.

Najčešće, dete koje je žrtva vršnjačkog nasilja, samostalno prolazi kroz veliku patnju i bol. Zbog stida, sramote i neprijatnosti koju osećaju, deca često odlučuju da se nikome ne povere. Tako dugo ostaju u poziciji žrtve. Kod dece se javlja i strah od burnih reakcija odraslih koje mogu izazvati još veće odbacivanje iz grupe vršnjaka.

Istraživanja pokazuju da su deca sa određenim ličnim karakteristikama, poput fizičkog izgleda ili nekog razvojnog odstupanja, u većem riziku da budu žrtve nasilja. Istraživanjima kojima se utvrđivala veza između vršnjačkog nasilja i pojave psihopatologije pokazuju da izloženost vršnjačkom nasilju od 7. do 10. godine, značajno utiče na povećanje rizika od samopovređivanja u adolescenciji, tako što se povećava rizik od depresije i pogoršanja efekata zlostavljanja u porodici. Neki autori dolaze do toga da je uticaj vršnjačkog nasilja na mentalne poremećaje poput anksioznih poremećaja, depresivnih poremećaja sa izraženom samodestruktivnošću, poremećaja ličnosti sa agresivnim i antisocijalnim ponašanjem, značajniji od uticaja nasilja koje je dete doživljavalo u porodici.

S obzirom na to da su žrtve vršnjačkog nasilja najčešće deca koja su različita po određenoj karakteristici (fizičkom izgledu, materijalnom statusu, nacionalnom, religijskom, rasnom obeležju, psihičkim poteškoćama), izloženost maltretiranju i zanemarivanju od strane vršnjaka utiče na uskraćivanje mogućnosti za zdrav i adekvatan razvoj. Utiče na razvoj negativne slike o sebi, dok se u slučaju poteškoća u prihičkom funcionisanju, postojeće stanje pogoršava.

Pokazatelji da je dete žrtva vršnjačkog nasilja

Dete može izražavati unutrašnju bol kroz somatske simptome. Može odbijati da ide u školu zato što ga boli glava, stomak, ima temperaturu… Kao posledica se može javiti i intenzivno povlačenje u sebe. Nekada i pad školskog uspeha i zainteresovanosti za spoljna dešavanja mogu biti pokazatelj. Kod starijih uzrasta, mladi se mogu okrenuti konzumiranju psihoaktivnih supstanci, nekada i samopovređivanju. Nažalost, poznato je i da se usled velikog bola i patnje kroz koje mladi prolaze, javljaju i suicidalne misli i ideje.

Uzroci vršnjačkog nasilja

Rad sa decom koja su počinioci nasilja u odnosu sa vršnjacima, pokazuje da okruženje iz kog oni potiču najčešće nije prijatno, sigurno i zdravo. Dešava se da dete na učestale svađe u kući, nekada i nasilje, odgovara nasiljem u školi i prema vršnjacima. Preplavljeno neprijatnim emocijama, pokušava da povrati kontrolu nad svojim životom na ovakav način.

Deca koja se osećaju zanemareno od strane roditelja/staratelja mogu privlačiti njihovu pažnju neadekvatnim ponašanjem u školi. Deca iz takvih porodica često nisu  učena da prepoznaju svoje emocije, da ih na zdrav način pokažu, kao i da prepoznaju emotivna stanja drugih. Dete može biti ispunjeno nepoverenjem prema svima iz okruženja, najviše vršnjacima, jer su ga roditelji izneverili i nisu ispunjavali njegove suštinske potrebe.

Da li je dete konstatno izloženo kritikama, kaznama i agresivnim reakcijama od strane roditelja kada nešto „pogreši“?

Način na koji se postupa prema detetu, kao i način rešavanja konflikata u porodici, predstavlja model za ponašanje deteta, koji dete vremenom usvaja i ispoljava u odnosu sa vršnjacima.

I žrtve nasilja mogu prolaziti kroz slično iskustvo u porodicama. Deca koja su žrtve vršnjačkog nasilja, mogu biti u ulozi glavnog „krivca“ i u porodici. Konstantna izloženost kritikama i uvredama, utiče na prihvatanje i pristajanje na poziciju žrtve i u drugim kontekstima. S obzirom na to da nemaju izgrađenu pozitivnu sliku o sebi, da im se ne posvećuje adekvatna pažnja i vreme za komunikaciju, oni ostaju bez sposobnosti i znanja kako da se odbrane od dece koja ih maltretiraju. Mogu misliti da im je predodređeno da ne osećaju pripadnost bilo kojoj grupi, pa ni među vršnjacima, kao i da zaslužuju da budu predmet ismevanja i ruganja.

Roditelji koji su prezaštićujući prema detetu, svojim ponašanjem mogu uskratiti detetu mogućnost da samostalno prođe kroz određene razvojne zadatke. Obavljanjem aktivnosti umesto deteta, konstatnim nadzorom i kontrolom, ne dozvoljavaju da dete stekne samostalnost, sposobnost rešavanja problema, izgrađivanja stavova, izlaženja na kraj sa neprijatnostima. Dete ostaje u bespomoćnoj poziciji i u odnosu sa drugima.

Ne bi trebalo zanemariti ni aktuelne poruke u društvu kojima su deca ponekad izložena, a kojima se podstiče pokazivanje snage i moći – „Budi muško.“ „Kada ti neko nešto učini, ti njemu vrati duplom merom“… Izloženost medijskim sadržajima u kojima se promoviše agresivno ponašanje u značajnoj meri utiče na usvajanje negativnih obrazaca ponašanja. Nekada se i ispoljavanje agresije i moći nad onima koji se opažaju kao slabiji koristi kao način uklapanja u grupu popularnih vršnjaka.

Nedosledan pristup prevenciji i suzbijanju vršnjačkog nasilja u kontekstu u kome se dete razvija i odrasta, doprinosi da mladi nemaju izgrađenu svest o ozbiljnosti ovakvog ponašanja i posledica koje nosi.

Kako roditelj može pomoći detetu koje je žrtva vršnjačkog nasilja?

  1. Pre svega, budite otvoreni da primetite emocionalna stanja vašeg deteta. Potrudite se da uočite da li se dešava neka promena u raspoloženju, apetitu, snu, da li dete odlazi u školu sa visokim nivoom tenzije… Nekada deca vešto prikrivaju svoje emocije kako se mama i tata „ne bi iznervirali“.
  2. Kreirajte prijatno i bezbedno okruženje za komunikaciju, kako bi vam se dete poverilo. Fokusirajte se na ono što dete ima da vam kaže i na njegove emocije. Potrudite se da ne dozvolite da vas obuzme bes i da imate ishitrene reakcije.
  3. Kroz razgovor sa detetom, nastojte da ga osposobljavate za rešavanje problema i neprijatnih situacija. Pokušavajte da ga usmeravate kako biste došli do zajedničkog rešenja i kako bi dete uvidelo značaj tog rešenja za njega.
  4. Zajedno sa detetom, osmislite scenario za buduće slične neprijatne situacije (šta može da uradi sledeći put u istoj situaciji).
  5. Radite na jačanju samopouzdanja deteta, ukazujte mu na njegove vrline i promenite perspekivu gledanja na mane. Kada se dete bude osetilo sigurnije, osetiće i veću spremnost da izađe iz uloge žrtve.
  6. Radite na razvijanju emocionalne inteligencije deteta. Pre svega, podstičite ga da prepoznaje svoja emotivna stanja i načine izražavanja, kao i emocije drugih ljudi.
  7. Potrudite se da vreme koje dete provodi u kući bude relaksirano, da bude ispunjeno pozitivnim doživljajima i aktivnostima koje prijaju detetu.
  8. Podučite dete tehnikama opuštanja koje mu mogu pomoći u stresnoj i preplavljujućoj situaciji.
  9. Ukoliko dete pokaže ambivalentna osećanja prema nasilniku, ili krivicu što je došlo do nasilja, pokušajte da razumete njegovu perspektivu i da validirate njegova osećanja. Nekoj deci je teško da uvide da nisu kriva, i da to što su drugačiji po nečemu nije razlog za nasilje i odbacivanje. Ukoliko su u dežurnoj ulozi „krivca“, teže im je da joj se odupru i izađu iz takve uloge.
  10. Razgovarajte sa detetom o različitostima na primeru drugih osoba – šta one znače.
  11. Kroz razgovor, a pre svega sopstvenim primerom, učite dete zdravim stilovima komunikacije prilagođenim njegovom uzrastu – na koji način može izraziti svoje potrebe, neslaganje, povređenost, ljutnju…
  12. Učite dete da postavi granice i da uviđa šta je to što mu prija. Važno je napraviti oštru granicu između „dečje igre“ i nasilja. Igra nije ono što ne prija detetu i kada se oseća postiđeno i uplašeno.
  13. Proširite mrežu podrške za dete. Podstičite ga na razvijanje bliskih odnosa sa decom sa kojom procenjuje da može biti slobodan. Vrlo je važno podsticati razvijanje zdravih vršnjačkih odnosa kako bi dete ponovo steklo poverenje prema svetu.
  14. Vodite računa kakve vaspitne poruke šaljete detetu. Neretko roditelji želeći da pripreme dete za svet odraslih šalji poruke poput „Svet odraslih je težak, moraš se očeličiti“, „Takve stvari će se dešavati i kada odrasteš“… Navedene poruke negativno utiču na dete i socijalne odnose koje formira. Deca postaju nepoverljiva i zatvorena za nova i pozitivna iskustva..
  15. Upućujte dete da se kreće na sigurnim mestima, gde postoji nadzor odraslih osoba.
  16. Pronađite balans između toga da se dete ne oseća zanemareno, prepušteno samom sebi u velikoj i značajnoj stvari koja se dešava u njegovom životu, i između toga da dete ostaje uplašeno vašom reakcijom da će se „cela škola dići na noge“.
  17. Uzmite u obzir individualnost deteta i njegovu dobrobit.
  18. Za kraj, najvažnije, uvek slati jasnu poruku da – dete nije krivo zbog nasilja! Ni u jednom trenutku ne bi trebalo opravdavati bilo kakav vid nasilja.

Literatura:

  1. Veronika Išpanović: Vršnjačko nasilje: koreni i posledice (Adolescencija: šansa, romansa i psihopatologija)

Autor: Jelena Janjić

Pedagog i sistemski porodični psihoterapeut

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci