loader image

Toksični stid – mene niko ne može da voli

jul 22, 2021 | O životu | 0 Komentara

Stid se pojavljuje u različitim formama. Poznati su adaptivni stid kod narušenih unutrašnjih standard/pravila, maladaptivni internalizovani stid kao posledica toksičnih interakcija sa značajnim osobama u detinjstvu, i sekundarni stid zbog osećanja ili impulsa.

Adaptivni stid je zdrava i korigujuća emocija, pokreće na akciju i promenu ponašanja. Ako je u našem sistemu vrednosti kašnjenje ponašanje koje vidimo kao lose, stid koji osetimo kada zakasnimo koriguje naše ponašanje u budućnosti.

Sekundarni stid osećamo povodom, u našem vrednosnom sistemu, neprihvatljivih osećanja ili impulsa. Stid povodom besa, doživljenog straha, agresivnih ili seksualnih impulsa je čest.

Ipak, najčešći je toksični stid. Čak polovina ljudi koja potraži psihijatrijsku ili psihološku pomoć ima problem sa toksičnim stidom. Stid je često centralni sastojak iskustva: otuđenosti, bezvrednosti, neadekvatnosti, bespomoćnosti, nemoći, slabosti, nesigurnosti, neizvesnosti, stidljivosti, neefikasnosti, beskorisnosti, nepripadanja, inferiornosti, manjkavosti, izloženosti, nedostojnosti, povređenosti, zastrašenosti, poraženosti, odbijanja, odbačenosti, glupog, bizarnog, čudnog, različitog, osećaja da nešto ne zaslužujemo.

Šta je toksični stid?

Stid je sve ili ništa doživljaj: potpuno sam bezvredan od glave do pete, drugi će prepoznati koliko sam loš, za mene ne postoji mogućnost iskupljenja; nedostaje mi svaka vrednost.

Iskustvo stida uključuje izloženost proceni drugih i otkrivanje osetljivih i ranjivih delova sebe. Osoba se doživljava kao loša, defektna, falična ili neadekvatna. Samoprezir, samoosuđivanje i samoocrnjivanje su posebno izraženi u doživljaju stida. Izloženost nije samo pred drugima, već uključuje i izlaganje sopstvenim očima i sopstvenom sudu.

Stid može da bude reakcija na specifične crte, ponašanja, misli ili osećanja, ili se može ticati nečijeg opšteg doživljaja sebe (osoba može da se oseća loše, neadekvatno ili bezvredno u svojoj suštini). Ove intenzivne reakcije može da izazove naizgled bezazleni događaj (neodobravajući izraz lica roditelja, izostanak pohvale, dobronamerna kritika, izostanak poziva na rođendan i sl.).

Helen B. Levis, pionir u prepoznavanju važnosti stida za psihoterapijski proces, tvrdi da stid predstavlja čitavu porodicu emocija koja uključuje: osećaj poniženja, sramotu, osećaj niskog samopoštovanja, omalovaženosti i stigmatizaciju.

Stid se fizički manifestuje u najrazličitijim oblicima. Osoba može skrivati oči; spuštati pogled; rumeneti se; gristi usne ili jezik; osmehivati se usiljeno; ili se vrpoljiti. Telesni stav asocira na skupljanje, i često se uočava povijanje i spuštanje ramena. Često se vide i razdražljivost, odbrambenost, teatralnost u nastupu ili poricanje. Budući da uticaj stida često ometa sposobnost razmišljanja, česta je zbunjenost, gubitak reči ili potpuno prazan um. Kod nekih ljudi je moguća i potpuna inhibiranost i zaleđenost.

Stid se često doživljava kao unutrašnji, kritički glas koji ono što se radi prosuđuje kao pogrešno, inferiorno ili bezvredno. Često ovaj unutrašnji kritički glas ponavlja ono što su govorili roditelji, braća, sestre, nastavnici ili vršnjaci: “Loš si, sebičan, ružan, glup, vidi na šta ličiš!”. Na nesreću, ove kritike su često toliko internalizovane, tako da je unutrašnji kritički glas taj koji ispunjava osramoćujuće poruke, poput: „Idiote, zašto si to učinio?“, „Zar ne možeš ništa da uradiš kako treba?“ ili „Treba da se stidiš sebe!“, kad god osoba napravi grešku ili odstupi od svojih standarda.

                                                                 

Jedan izvor stida povezan je sa izražavanjem određenih emocija. U mnogim porodicama i kulturama, iskazivanje osećanja poput besa, straha, tuge ili ranjivosti nailazi na prekore, poput „Saberi se!”, „Ne budi beba“, „Prestani da plačeš ili ću ti dati razlog da plačeš!“, ili „Nemaš čega da se plašiš“. Ponos je takođe osećaj koji se često susreće sa postiđujućim osudama okoline, poput „Šta misliš ko si, uobraženko?“. Često se ove sramotne opomene internalizuju (postaju naša unutrašnja pravila), tako da, kada osoba stupi u kontakt sa bilo kojim od ovih „sramotnih osećanja”, automatski oseti stid i pokušaće da kontroliše ili sakrije osećanja ili, u najmanju ruku, da se oseća krivo povodom njih. Zato se ljudi često stide (ili osećaju krivo) zbog svog besa, postavljanja granica, komplimenta, pohvale, straha, ili čak, paradoksalno, sreće i radosti, jer su bili postiđivani kad god ispolje neko od ovih osećanja ili se nađu u centru nečije pažnje.

Stid često funkcioniše kao proces u pozadini. Pošto proces nastajanja stida počinje pre razvoja jezika, osećanja stida često nisu deo verbalne svesnosti i više se opažaju kao telesne senzacije ili osećaji nelagode u pojedinim situacijama. Tako će roditelji dovesti decu na terapiju ili će osoba sama tražiti da porazgovara sa nekim, ako se oseća nesigurno, nema samopouzdanja, nedovoljno se zauzima za sebe u različitim interakcijama, žrtva je vršnjačkog nasilja/mobinga, ili pak roditelj svoje dete vidi kao nesposobno, neadekvatno i traži od terapeuta da ga popravi. Slično se dešava i u mnogim bračnim savetovanjima. Iza svih ovih povoda za psihoterapijsku pomoć leži internalizovani stid kod dece i odraslih.

Stid može biti teško prepoznati, čak i u terapijskom okruženju, zato što je nekim osobama teško da svoja osećanja izraze usmeno.  Određene reči mogu ukazivati na iskustvo stida. Osobe koji doživljavaju stid često koriste sledeće reči: neprijatno, nesigurno, nelagodno, napeto, prazno, zbunjeno, malo, bezvredno, neadekvatno, glupo, čudno, bespomoćno, nemoćno, slabo, idiotski, zapanjen, sam, nepovezan, otuđen, podeljen, beskoristan. Ove reči uvek prenose stanje bivanja u određenoj vrsti odnosa sa drugima, uključujući svest o tome kako izgledamo u njihovim očima. Osoba može biti zabrinuta za sopstvene nedostatke, ili za ono što je trebalo da se kaže, ili je moglo biti rečeno.

Neophodno je da se napravi suštinska razlika između urođenog afekta stida kao emocionalnog odgovora i stida koji je internalizovan i uvećan, i postaje primarni osećaj kod osobe koji određuje mnoga ponašanja. Kod vaspitanja dece često se koristi posramljivanje. Deci se govori da određena ponašanja nisu prihvatljiva i roditelj izrazima lica upućuje dete na to šta nije prihvatljivo. Kada je detetova želja, interesovanje ili potreba postiđena, kada su nepodržani, nevidljivi ili neprihvaćeni od strane roditelja, detetov zdrav stid povlači od izlaganja delove ličnosti koji su osuđeni kao neprihvatljivi. Sa ponavljanjem, ili čak sa samo jednim intenzivnim iskustvom, deca mogu povezati njihove potrebe, osećanja ili želje sa stidom. Kada ponovo iskuse sa stidom povezano osećanje ili potrebu, stid će se automatski pojaviti. Na ovaj način, stid će prožimati njihov osećaj selfa čak i kroz sećanja na postiđujujući događaj koji je izbledeo. Stid može postati internalizovan i može se osećati, čak i kada drugi nije prisutan, kao ponižavajući ili osuđujući self. Stid zahteva interpersonalnost, ali postepeno postaje internalizovan. Internalizovani stid često dolazi iz intenzivnog poniženja i bespomoćnosti emocionalnog i fizičkog zlostavljanja. Mučeni deo selfa se često identifikuje sa agresorom i brutalno muči self gađenjem ili prezirom i prezire self što je tako slab.

 Kako toksični stid nastaje?

Dete iz ranog odnosa s roditeljima stvara određena pravila i očekivanja, koja će dalje prenositi i na druge odnose u budućnosti.

Iako je opšti stav da je pitanje nastanka stida sredinsko i da bez odnosa nema ni stida, postoje činjenice koje ukazuju da postoji genetska komponenta i da su neka deca sklonija razvoju stida kao obeležja ličnosti, bez obzira na tretman, dobar ili loš. Obično se radi o osetljivoj, bojažljivoj  deci, sklonoj povlačenju. Ipak,  nedvosmisleno je da je doživljaj stida koji traje godinama razvijan u sredini u kojoj dete ne dobija prihvatanje, ljubav, poštovanje za ono što jeste, uključujući i „mane“. Čak i ako postoji fizički hendikep ili neka druga vrsta problema u funkcionisanju deteta, ili neka socijalna „inferiornost“, uz pravilne roditeljske stavove, dete ima velike šanse da postane ponosno na sebe, umesto da se stidi sebe.

Svi oblici uslovne ljubavi izazivaju stid.

Doživljaj defektnosti proističe iz zaključka da smo toliko loši da nas čak ni roditelji ne mogu voleti. Američki psihoterapeut Džefri Jang, tvorac šema terapije, navodi da toksični stid  može nastati i ukoliko su roditelji nasilni, hladni i odbacujući, ukoliko nazivaju dete bezvrednim ili lošim, ako dete ima utisak da predstavlja razočaranje za članove porodice, zato što oni stalno kritikuju njegov izgled i ponašanje, zato što je dete okrivljeno za sve loše što se dešava u porodici, zato što se dete stalno, u negativnom kontekstu, upoređuje sa braćom i sestrama ili dete krivi sebe zbog toga što je jedan od roditelja napustio kuću (Mirović, 2010).

Kliničke manifestacije toksičnog stida

Kod dece koja su imala rana negativna iskustva u porodici i vršnjačkoj grupi, počinje razvoj sklonosti ka razvoju toksičnog stida, koji se u uzrastu od oko 10 godina već u potpunosti i formira kao deo ličnosti.

Da bi dete moglo da se izbori sa svojom stidom i bolom  koji on nosi, pribegava stilu prevladavanja (koping stilu-način rešavanja problema). Koping stilovi odgovaraju instinktivnim reakcijama osobe na pretnju: predaja, beg ili napad.

Upravo su koping stilovi zaslužni za održavanje stida, jer se toksični stid preko koping stila stalno pojašnjava i iznova potvrđuje kao tačan. Na kraju, funkcioniše kao samoostvarujuće proročanstvo, bez obzira na izabrani koping stil.

Toksični stid uključuje preteranu osetljivost na kritikovanje ili odbacivanje, kao i samooptuživanje i stid zbog svega što se doživljava kao sopstvena fizička ili psihička mana. Osoba veruje da je defektna, falična, bezvredna i inferiorna u svim bitnim aspektima života. Ona veruje da je zbog toga niko ne može voleti, pa često umanjuje dokaze da je voljena a preuveličava dokaze da je drugi ne voli ili ne ceni. Vešti su u pronalaženju načina da izvrnu tuđe reči i da svaki znak nečije naklonosti pripišu sažaljenju ili slučajnosti. Iako se osećaju defektno, često ne umeju da definišu šta je to što ih čini takvima. Osećaju da u njima ima nešto pogrešno, što se ne može niti promeniti, niti sakriti (Mirović, 2010).

Puštaju da ih drugi maltretiraju i iskorištavaju zato što se osećaju nesigurno u društvu, posebno u kontaktu sa agresivnim ili samopouzdanim osobama. Ima i onih koji deluju veoma samopouzdano, pa i arogantno. Oni kompenzuju osećaj toksičnog stida kroz takmičenje, grandioznost, rigidne standarde i preterano kritikovanje drugih. Jang (1993) kaže da roditelji koji preterano kritikuju i vređaju decu, ili su preterano ambiciozni, često to i rade zato što tako kompenzuju sopstveni toksični stid . (Mirović, 2010).

Tretman

Protivotrov za za stid je podržavajući i prihvatajući odnos, koji osoba ima priliku da doživi kroz odnos sa terapeutom, u sredini koja je sigurna i gde je u redu da se bude ono što jeste. Iskustvo makar i jednog takvog odnosa, čak i bez značajnih promena u okolini, može da bude lekovito iskustvo, posebno u terapiji dece.

Reference:

  • Birchmore, T. (2017). Shame and Group Psychotherapy. BPS Psychotherapy Section Review, 60.
  • Greenberg, L., Paivio C., S. (1997). Varieties of Shame Experience in Psychotherapy. Gestalt Rewiew, 3 (1), 205-220.
  • Miller, M. Shame and Psychotherapy.
  • Mirović, T. (2010). Šeme koje prave probleme. Beograd: Zadužbina Andrejević, 22-24.
  • Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Je li moguće da je to ljubav. Preuzeto 12.09.2020. sa https://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/je-li-moguce-da-je-to-ljubav/
  • Stefanović Stanojević, T., Radev Tošić, M. i Bogdanović, A. (2018). Strah je najgore mesto: studija o ranoj traumi iz ugla teorije afektivne vezanosti. Beograd: Centar za primenjenu psihologiju.
  • Yontef, G. M. (1991). Recent trends in Gestalt therapy in the United States and what we need to learn from them. The British Gestalt Journal, 1, 5–20.

 Ilustracije: Kartice za shema terapiju (Mirović, Višić i Petrović)

Autor: Katarina Višić

Psihoterapeut

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci

Psihosomatske bolesti

Psihosomatske bolesti

Naša sposobnost diferenciranja različitih delova celine predstavlja jednu od najvrednijih alatki koju nam je priroda podarila. Alatka bez koje ne bismo evoluirali u ovo što danas jesmo. Sposobni smo...

Zavisni poremećaj ličnosti

Zavisni poremećaj ličnosti

Poremećaji ličnosti predstavljaju grupu poremećaja koji se karakterišu duboko ukorenjenim, neadekvatnim i trajnim obrascima unutrašnjeg iskustva i ponašanja, koji se značajno razlikuju od očekivanog...

Frustracija

Frustracija

U Sviftovim Guliverovim putovanjima, Guliver se probudio jedno jutro vezan za zemlju hiljadama malih niti koje su zavezale sićušne osobe zvane Liliputanci. Priča o Gulliverovom susretu sa...