loader image

Tipovi traume kod dece

mar 31, 2020 | O deci i roditeljstvu | 0 Komentara

Američka Nacionalna mreža za dečji traumatski stres (National Child Traumatic Stress Network – NCTSN) predlaže sledeću klasifikaciju trauma kod dece:

  1. Vršnjačko nasilje. Pod vršnjačkim nasiljem se podrazumeva svako namerno i neželjeno postupanje ka nekome ko se percipira kao slabiji, a sa ciljem nanošenja socijalne, emocionalne, fizičke ili psihološke povrede. Najčešće je ponavljajuće, tako da se dete iznova retraumatizuje. Na štetne efekte vršnjačkog nasilja utiču učestalost, pervazivnost i ozbiljnost nasilničkog ponašanja. Vršnjačko nasilje može biti fizičko (udaranje, šutiranje), verbalno (ismevanje, nazivanje pogrdnim imenima, pretnje, seksualni komentari) i socijalno (širenje tračeva, izolovanje žrtve, sramoćenje žrtve u javnosti). U poslednjoj deceniji u porastu je sajber nasilje koje postaje dominantni vid nasilja sa distribuiranjem negativnih, povređujućih i/ili lažnih sadržaja.
  2. Nasilje u široj društvenoj zajednici. Nasilje u široj društvenoj zajednici je izloženost aktima interpersonalnog nasilja koja su počinjena u javnosti od strane osoba koja nisu u vezi sa žrtvom (pljačke, pucnjava, silovanje, talačke krize).
  3. Kompleksna trauma. Kompleksna trauma je termin koji se koristi da opiše izlaganje deteta većem broju traumatskih događaja i pervazivne, dugotrajne efekte ove izloženosti. Obično se ispoljava rano u životu deteta i posledica je dugotrajnog nasilja (prema detetu ili nasilja u porodici) i sistemskog zanemarivanja deteta od strane roditelja/staratelja.
  4. Prirodne katastrofe. Prirodne katastrofe (poplave, požari, zemljotres) i ekstremni vremenski uslovi mogu dovesti do veoma nepovoljnih okolnosti za decu i njihove porodice, uključujući izmeštanje na bezbedno mesto, gubitak kuće i imovine, promenu škole, ekonomske poteškoće, gubitak socijalne podrške ili čak i povrede, smrt ili nestanak bližnjih.
  5. Nasilje u porodici. Deca su obično nevidljive žrtve nasilja u porodici. Manji je broj dece koja su direktno povređivana od strane članova porodice, a mnogo veći dece koja su svedočila nasilju u porodici. Nasilje u porodici često predstavlja transgeneracijski problem same porodice ili socijalne sredine u kojoj dete odrasta.
  6. Rana trauma kod dece. Rana trauma kod dece se odnosi na traumatska iskustva kod dece do šeste godine života. Pošto se reakcije dece tog uzrasta razlikuju od reakcija kod odraslih i starije dece i pošto ne postoji mogućnost verbalne ekspresije emocija često se pogrešno pretpostavi da su deca predškolskog uzrasta prirodno imuna na traumu, pogotovu do treće godine.
  7. Medicinska trauma. Pedijatrijski medicinski traumatski stres se odnosi na seriju fizioloških i psiholoških odgovora dece i njihovih porodica na bol, povredu, ozbiljnu bolest ili medicinske procedure. Može da se javi posle jednog ili više izlaganja traumatskom događaju.
  8. Fizičko nasilje. Fizičko nasilje je jedna od čestih formi zlostavljanja dece, o kojoj i dalje postoje polemike u stručnoj javnosti oko definisanja samog pojma. Generalno, bez obzira na suprotstavljene stavove, pod fizičkim nasiljem se podrazumeva svaki akt roditelja prema detetu koji kao rezultat ima fizičku ozledu (makar i minimalnog intenziteta kao što je crvenilo kože), bez obzira da li je bilo namere da se dete povredi ili ne.
  9. Izbeglištvo kao trauma. Mnoge izbeglice, posebno deca, iskusile su traumu vezano za ratna dešavanja ili proganjanja koja utiču na njihovo fizičko i mentalno zdravlje dugo pošto se traumatski događaj odigrao. Traumatski događaji mogu da se odigravaju tokom njihovog boravka u zemlji porekla, tokom izmeštanja iz zemlje porekla ili tokom naseljavanja drugog boravišta.
  10. Seksualno zlostavljanje. Pod seksualnim zlostavljanjem se podrazumeva svaka interakcija između deteta i odrasle osobe ili deteta i drugog deteta, u kojoj se dete koristi za seksualnu stimulaciju vršioca nasilja ili posmatrača. Seksualno zlostavljanje uključuje i ponašanja gde postoji kontakt sa zlostavljačem i ponašanja gde kontakta sa zlostavljačem nema (voajerizam, egzibicionizam, izloženost dečjoj pornografiji).
  11. Porodice i deca mogu da budu duboko pogođena masivnim nasiljem, terorističkim aktima ili nasiljem u široj društvenoj zajednici (pucnjava, bombaški napadi i sl.) Uticaj koji će sam čin imati zavisi od njegove ozbiljnosti, prirode i uticaja na dete i njegovu porodicu tokom samog akta i posle njega. Neki odrasli i deca mogu biti ozbiljno povređeni i povreda može zahtevati dugotrajno lečenje i rehabilitaciju. Neki mogu biti zabrinuti za bezbednost članova porodice ili prijatelja ili se moraju nositi sa smrću nekog od njih.
  12. Traumatski gubitak. Većina dece se dobro nosi sa gubicima bliskih ljudi, ali postoje i deca koja imaju teškoće u svakodnevnom funkcionisanju posle gubitaka. Dete može da ima traumatsku reakciju i ukoliko smrt nastupi iznenadno i neočekivano (nasilje, nesreća ili akutna bolest) i ako je očekivana (usled teške bolesti ili starosti). Ukoliko je reakcija deteta na gubitak vrlo ozbiljna ili prolongirana sa velikom verovatnoćom se može tvrditi da dete prolazi kroz dečji traumatski gubitak.

Devojčica stara 12 godina razvila je simptome dečjeg traumatskog gubitka pošto je u kratkom vremenskom roku izgubila baku (od postavljanja dijagnoze maligne bolesti do smrti prošla su 4 meseca), a ujaku je postavljena ista dijagnoza, sa lošom prognozom u smislu preživljavanja. Mesec dana po bakinoj smrti roditelji primećuju da je devojčica razvila strah da ostane sama u kući, odlaže odlazak na spavanje jer se plaši da zaspi, plaši se da sama ide u školu, preterano brine za zdravlje i bezbednost roditelja i mlađe sestre (zabranjuje im da idu iz kuće, proverava gde su i sl.) i da ima kompulsivne radnje koje ranije nisu postojale (gašenje svetla, preskakanje linija na putu).

Na pregledu devojčica otkriva da ima opsesivne misli vezano za to da će se njoj i njoj bliskim ljudima nešto strašno desiti. Devojčica je uključena u kratki kognitivno-bihejvioralni tretman (8 seansi) uz farmakoterapiju (atipični antipsihotik) i simptomi su se u potpunosti povukli. Na kontrolnom pregledu posle 6 meseci, posle smrti ujaka za koga je devojčica bila vrlo vezana, konstatovano je da devojčica zdravo prolazi kroz period žalovanja, bez simptoma dečjeg traumatskog gubitka.

Autor: Katarina Višić

Psihoterapeut

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci