loader image

Separaciona anksioznost kod dece

apr 16, 2021 | O deci i roditeljstvu | 0 Komentara

Steže vam se stomak i srce ubrzano lupa već pri samoj pomisli da sutra ujutru vodite dete u vrtić. Znate da će scena izgledati otprilike ovako, ubeđivanje počinje još kod kuće, dete ne želi da ide u vrtić, opet i opet mu objašnjavate da morate da radite i imate obaveze, da će mu biti lepo u vrtiću i da će tamo biti drugari. Plakanje se pojačava kako ste se približili zgradi vrtića, već dok ste stigli do njegove sobice kreće vrištanje, ne želi da obuje patofne, hvata vam se za nogu i ne želi da se odlepi od vas. Vaspitačica izlazi iz sobe i pokušava sa ubeđivanjem, roditelji koji prolaze čudno vas gledaju. Uzimate ga u naručje da bi ga predali vaspitačici, jer žurite na posao, ali mali krpelj se jako hvata za vrat i ruke i ne želi da vas pusti, hodnik odjekuje od plakanja i vriske, i dozivanja “Mamaaaaa“. Kažete mu da ćete doći po njega posle posla i poljubite ga u glavicu, ali on ne želi da se odlepi od vas. Vaspitačica ga uzima iz naručja i vi odlazite dok plakanje i vrištanje tresu zgradu vrtica i vi suzdržavate svoje suze.

Istina, teško je naći dete koje razdragano ustaje svako jutro i srećno odlazi u vrtić ili školu, ali ako vaša jutra izgledaju slično ovom u pasusu iznad, onda se vaše dete susreće sa izazovom zvanim  strah od odvajanja, odnosno separaciona anksioznost. I naravno, nisu samo deca u panici, znam da i vaša anksioznost raste dok tražite prave reči i razmišljate kako ćete ublažiti strahove koje oseća vaše dete. To nije jednostavno uraditi. Ali postoje pristupi koji pomažu više od drugih, i pristupi koji odmažu.

Šta je separaciona anksioznost kod dece?

To je normalna, uobičajena pojava kod dece u određenom razvojnom periodu. Separaciona anksioznost se odnosi na strah ili preteranu brigu deteta u sutuacijama odvajanja od kuće ili roditelja, za koje je dete izrazito vezano. Strah od odvajanja većina dece prevaziđe do 3. godine života. Tokom ovog uzrasta strah od odvajanja ima svoju funkciju, a to je da zadrži dete blizu osoba koje brinu o njemu i štite ga. Dete još uvek nema mogućnost da realno sagleda svet koji ga okružuje i potencijalne opasnosti, i zato to rade odrasli umesto njega. Dete je “programirano“ da oseća separacijsku anksioznost kako bi bilo u blizini ljudi koji ga čuvaju i paze. Ali takođe i mi roditelji osećamo anksioznost kada nam dete nije na vidiku, ili kada ga neko drugi čuva. I iz tog razloga, naš cilj jeste da prepoznamo kada NE POSTOJI realna opasnost, da možemo otpustiti anksioznost i smanjiti je (nije cilj potpuno eliminisati anksioznost, jer je to nemoguće).

Ono što roditelje može da iznenadi je pojava separacione anksioznosti kod predškolaca ili dece školskog uzrasta. To se može dogoditi ako se dogodila smrt osobe bliske porodici, razvod braka, polazak u novu školu ili bilo koji događaj povodom koga je dete uznemireno. Neka deca imaju takav temperament i sklonija su anksioznom reagovanju, dok sa druge strane i roditeljska anksioznost i prezaštićivanje deteta idu u prilog strahu od odvajanja.

Kada potražiti pomoć?

U situacijama kad je separaciona anksioznost jako izražena, kada je intenzivna i dugo traje, ometa svakodnevno funkcionisanje, druženja, porodični život, odlazak u školu, vrtić, spavanje ili nije u skladu sa uzrastom, potrebno je da se konsultujete sa stručnjakom za mentalno zdravlje koji radi sa decom. Tada govorimo o Poremećaju separacione anksioznosti i njega karakteriše:

– stalna i jako izražena briga da će se nekom od roditelja dogoditi nešto loše,

– konstantan strah da će dete biti kidnapovano, ili na neki drugi način razdvojeno od roditelja

– odbijanje da se napusti kuća ili da ostane samo u kući, zbog straha od odvajanja

– noćne more vezane za odvajanje

– često se žali na glavobolje, bolove u stomaku, ili ima nagon za povraćanjem kada treba da se odvoji od roditelja

U većini slučajeva određen nivo separacione anksioznosti kod dece je uobičajen i određeni pristup može pomoći i vama i vašem detetu da smanjite strah od odvajanja u kritičnim situacijama. Jako je teško gledati sopstveno dete kada je tužno, a još je teže okrenuti se i otići kada je uplakano u tuđem naručju. Instinktivno, kao i svaki roditelj želite da utešite svoje dete i da ono prestane da plače. Ali, ako vam je dugoročni cilj da vaše dete bude psihički snažno i otporno, rezilijentno, onda ćete odustati od kratkoročnog cilja da brzo smirite situaciju. I u budućnosti će i vama i vašem detetu biti mnogo lakše.

Kada vam predstoji odvajanje od deteta koje ima izraženu separacionu anksioznost, možete da uradite nekoliko stvari koje će vam olakšati odvajanje:

  • Pripremite dete za datu situaciju. Razgovarajte sa detetom o odvajanju, pripremite zajedno sve što je potrebno za, npr. boravak u vrtiću, može da spakuje svoj rančić, patofne, pidžamu, dozvolite mu da prethodno veče pripremi odeću koju će obući sutra u vrtić. Što budete detaljnije objasnili sve, to bolje.
  • Upoznajte dete sa prostorom u kom će boraviti, pre nego što bude moralo samo tu da ostane. Obiđite zgradu, dvorište i upoznajte osobe koje će provoditi vreme sa vašim detetom. To će značajno smanjiti i nivo vaše anksioznosti.
  • Smislite zajedno poseban pozdrav. Na primer, specijalno rukovanje, ili poljubac koji će ostati na obrazu čitav dan sa njim, ili mu možete dati posebnu igračkicu koja će biti sa njim u vrtiću i koju će vam vratiti kada dođete po njega. Šta god da smislite najvažnije je da odete kada je poseban pozdrav završen, da ne ostajete za još jedan zagrljaj, još jedan poljubac ili još jedan poseban pozdrav. Kada kažete doviđenja, to stvarno znači doviđenja.
  • Dajte sve od sebe da delujete smireno i držite svoje emocije pod kontrolom. Čak iako vam srce izgara iznutra. Čak iako vam je ovo najmlađe dete i sada kreće u vrtić/školu, i vreme će proleteti i za čas će doći i ta selidba od kuće i vi jednostavno ne možete da se ne osećate tužno. Pokušajte da sve to stavite sa strane, namestite hrabar izraz lica i pošaljite poruku svom detetu da će sve biti ok. Sakrivanje emocija od dece nije baš najpametnija stvar, ali u ovom slučaju je važno da se dete oseća sigurno i da može da se odvoji od vas. Ako krenete da plačete dete sigurno neće želeti da ode, isto kao što vi ne želite da odete od njega kada je tužno.
  • Pomozite detetu da prihvati sve svoje emocije. Opet navodim, određeni nivo separacione anksioznosti kod dece je uobičajen. Objasnite detetu da je to normalno. Nemojte govoriti, nemaš čega da se plašiš, to nije strašno… Detetu TO jeste strašno, šta god “to“ bilo… i to je važno, važno je kako se dete oseća. Možete reći detetu, “Razumem da si zabrinut/uplašen/tužan/ljut, i to je ok. Obećavam ti da ću doći posle posla po tebe, u 4 sata ću biti tu, kao što sam tu svako jutro kada se probudiš.“ Postoje razne knjige na ovu temu koje možete zajedno čitati kako bi dete svhatilo da se i drugi nekada osećaju tako.
  • Pričajte mirnim glasom i dajte im primer kako mogu razgovarati sami sa sobom u tim situacijama. “Ok, hajde duboko da udahnemo. Znam da se plašiš sada. To je normalno. Mozak ti govori da se plašiš. Sećaš se šta smo pričali o anksioznosti? Hajde da pogledamo okolo. Da li ovde postoji nešto strašno? Da li ti nešto izgleda opasno? Ja vidim tvoju vaspitačicu koju smo upoznali i koja je fina. Vidim tvoje drugare koji se igraju, da li možeš da mi pokažeš šta te plaši? Da li je moguće da te je mozak prevario i da ti je šapnuo da je ovde opasno, čak iako nije? Sada ćemo da udahnemo još jednom duboko, i spremni smo za naš specijalni pozdrav, i videćemo se na ovom istom mestu, u 4 sata, posle mog posla.“

Ako imate dete koje ima izraženu separacionu anksioznost, bilo bi dobro da NE radite ove stvari:

  • Ne ubacujte ideje brige i straha, kada se one ne naziru nigde na vidiku. Znači bilo bi dobro da ne pitate dete “ Da li si nervozan zbog početka škole?“ ili “Da li je moguće da si toliko hrabar da ideš sam?“. Ako su mislili da nemaju razloga za strah od tog trenutka će ga sigurno imati.
  • Ne preterujte u pomaganju. Postavite zdravu granicu koliko vaše dete može da se oslanja na vas. Ako se malo povučete u pravom trenutku i na pravom mestu, dete će biti samostalnije i naučiće da se više oslanja na sebe i svoje sposobnosti. Podsetite ga koliko je samo puta palo pre nego što je naučilo da hoda, ili kako je uspelo da se popne na onu visoku granu na drvetu.
  • Ne oklevajte. Ovo je jako važno! Ako ste se dogovorili da posle specijalnog pozdrava odlazite, onda to i uradite. Niko ne sumnja da vam je teško kada odlazite od uplakanog deteta, ali deca su jako pametna, i brzo shvataju ove stvari. Tako da ako oklevate, dete će shvatiti da ako pusti neku suzu to znači da ćete vi ostati! Te suze jesu iskrene, njima je stvarno teško, ali u suštini, ako dete bude trebalo da izabere da li će naučiti kako da bude otporno ili kako da mama ostane pored njega, uvek će izabrati mamu.
  • Ne iskradajte se kada dete ne gleda. To stvarno jeste izazov da se izvučete, dok nema vriske i suza, ali ovde je cilj u dogoročnoj rezilijentnosti, a ne kratkoročnom izbegavanju. Kada dete shvati da ste se iskrali u sledeći dan će ući sa više straha i manje sigurnosti.
  • Ne podmićujte nagradama i pretite im kaznama. “Ako prestaneš sada da plačeš, kupiću ti sladoled“ ili “Ako ne uđeš u svoju grupu, nema crtaća večeras“, nagrade i kazne su dobra strategija za učvršćivanje željenog ponašanja, ali separaciona anksioznost nije ponašanje, to je prirodna, instinktivna reakcija koju će dete naučiti da kontroliše uz vašu pomoć i podršku.

Reference:

  1. https://gozen.com/separation-anxiety-dos-and-donts-to-help-your-child-and-you-be-brave/
  2. https://www.psycom.net/separation-anxiety-disorder-children/
  3. https://www.mayoclinic.org/diseases-conditions/separation-anxiety-disorder/symptoms-causes/syc-20377455

Autor: Dragica Nenadić

Specijalni pedagog

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci