loader image

Selektivni mutizam

sep 21, 2020 | O deci i roditeljstvu | 1 Komentar

Selektivni mutizam je složeni anksiozni poremećaj koji se javlja samo kod dece.  Karakteriše ga nesposobnost deteta da govori i efikasno komunicira u nekim društvenim okruženjima, kao što su škola ili vrtić. Deca sa selektivnim mutizmom mogu da govore i komuniciraju u sredinama gde se osećaju sigurno i opušteno.

 

Ne ispoljavaju sva deca anksioznost na isti način. Neka mogu biti potpuno nema i nesposobna da razgovaraju ili neverbalno komuniciraju, druga mogu da razgovaraju sa odabranom nekolicinom ili šapuću. Neka deca mogu stajati nepomična od straha, bez ikakve mimike i smrznuta. Manje anksiozna deca mogu „izgledati“ opušteno, bezbrižno i družiti se sa jednim ili nekoliko dece, ali nisu u stanju da razgovaraju sa nastavnicima i većinom vršnjaka.

U poređenju sa tipično stidljivim i bojažljivim detetom, većina dece sa selektivnim mutizmom je na krajnjem kraju spektra bojažljivosti i stidljivosti.

Ovaj poremećaj je prilično iscrpljujuć i bolan i za decu i za porodicu u celini.

 

Zašto dete razvija selektivni mutizam?

 

Većina dece sa selektivnim mutizmom ima genetsku predispoziciju za anksioznost. Drugim rečima, nasledili su tendenciju ka anksioznosti od jednog ili više članova porodice. Vrlo često ta deca pokazuju znakove jake anksioznosti, kao što su separaciona anksioznost, česti tantrumi, plačljivost, ćudljivost u raspoloženju, nefleksibilnost, problemi sa spavanjem i ekstremna stidljivost od ranog detinjstva.

 

Karakteristike dece sa selektivnim mutizmom

 

Deca i adolescenti sa selektivnim mutizmom imaju stvarni STRAH od govora i društvenih interakcija gde se očekuje od njih da govore i komuniciraju.

Većina, ako ne i sve, karakteristike dece sa selektivnim mutizmom mogu se pripisati anksioznosti. To su:

  • Temperamentna inhibicija – ova deca su bojažljiva, oprezna u novim i nepoznatim situacijama, suzdržana od ranog detinjstva. Separaciona anksioznost javlja se u najranijem uzrastu.
  • Simptomi socijalne anksioznosti – preko 90% dece sa selektivnim mutizmom ima socijalnu anksioznost. Neprijatno im je kada se upoznaju sa drugim ljudima, kada ih zadirkuju ili kritikuju, kada su u centru pažnje, kada skreću pažnju na sebe, perfekcionisti su (strah ih je da naprave grešku), stid ih je da piške pred drugima ili ako postoji mogućnost da ih neko čuje kako piške, sramota ih je da jedu pred drugima.
  • Društveni su – većina dece sa selektivnim mutizmom želi prijatelje i potrebni su im prijatelji i ima odgovarajuće socijalne veštine.
  • Fizički simptomi anksioznosti – MUTIZAM, bolovi u trbuhu, mučnina, povraćanje, bolovi u zglobovima, glavobolja, bol u grudima, nedostatak daha, proliv, “osećaj nervoze”, “osećaj straha”.
  • Izgled – mnoga deca sa selektivnim mutizmom imaju izraz „smrznutog“, praznog lica bez facijalne ekspresije, ukočen i nespretan govor tela bez kontakta očima kada se osećaju anksiozno. Ovo se posebno odnosi na mlađu decu na početku školske godine ili kada im iznenada priđe nepoznata osoba. Često izgledaju kao „životinja u divljini“, ukočeni od straha! Što je dete starije, manja je verovatnoća da će imati ukočen, smrznut govor tela. Osim toga, što je detetu udobnije u okruženju, to je manja verovatnoća da će dete ‘izgledati’ anksiozno. Na primer, malo dete kome je u školi prijatno, a ima mutizam, može se činiti opušteno, ali mutizam je i dalje prisutan. Hipoteza ja da pojačani simpatički odgovor izaziva napetost mišića i paralizu glasnica.
  • Emocionalno – kad je dete malo, možda se neće činiti uznemireno zbog mutizma, jer vršnjaci to bolje prihvataju. Kako deca rastu, socijalna upadljivost je veća, unutrašnji nemiri se razvijaju i oni mogu razviti negativne posledice netretirane anksioznosti. ·
  • Zastoj u razvoju – deo dece sa selektivnim mutizmom ima zastoj u razvoju. Kašnjenja uključuju motorički, komunikacijski i/ili socijalni razvoj.
  • Simptomi senzorne integracione disfunkcije (DSI): kod većine dece sa mutizmom teškoće u obradi stimulusa su u osnovi za „isključivanje“ i mutizam. U velikim, pretrpanim okruženjima gde ima mnogo stimulusa (kao što je učionica) postoji senzorna odbrana. Stvara se anksioznost koja izaziva režim „zamrzavanja“. Krajnji ‘mod zamrzavanja’ je MUTIZAM. Unutar učionice dete sa senzornim poteškoćama može pokazivati neki od sledećih simptoma: povlačenje, igra se samo ili se ne igra uopšte, oklevanje u reagovanju (čak i neverbalno), pažnju teško održava, poteškoće da prati uputstva ili se zadrži na zadatku, poteškoće u izvršavanju zadataka. Poteškoće u senzornoj obradi mogu, ali i ne moraju da izazovu teškoće sa učenjem ili akademske poteškoće. Mnoga deca, posebno visoko inteligentna mogu akademski da napreduju. VIŠE se fokusiraju na svoje akademske veštine, često ostavljajući iza sebe „socijalnu interakciju“ u školi. To je vidljivije kako dete odrasta.
  •  Ostalo: izbirljivi u jelu, enureza i enkompreza (noćno i dnevno umokravanje i defeciranje), osetljivost na gužvu, svetlo, zvuke, dodir, pojačana osetljivost čula, teškoće sa samoregulacijom (odigravaju svoja osećanja, prkos, neposlušnost, lako se frustriraju, itd.)
  • Simptomi u ponašanju – deca sa selektivnim mutizmom su često nefleksibilna i tvrdoglava, ćudljiva, bahata, uporna i dominantna kod kuće. Takođe, mogu da pokazuju dramatične promene raspoloženja, napade plača, povlačenje i sklonost odlaganju. Imaju potrebu za unutrašnjom kontrolom, redom i strukturom, i mogu se odupirati promenama. Neka deca se mogu ponašati upadljivo ili negativno u školi, na zabavama, pred porodicom i prijateljima. ZAŠTO? Ta deca su razvila neprilagođene mehanizme prevladavanja kako bi se borila protiv anksioznosti.
  • Pridružene anksioznosti su česte: separaciona anksioznost, opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP), hording, trihotilomanija (čupanje kose), generalizovane anksiozne smetnje, specifične fobije, panični poremećaj.
  • Teškoće u komunikaciji – neka deca mogu imati teškoće da odgovore neverbalno, tj. ne mogu pokazati/ klimnuti glavom kao odgovor na pitanje učitelja, niti reći „hvala“ pokretom usana. Za mnoge je mahanje u znak pozdrava izuzetno teško. Međutim, ovo je situaciono. To isto dete može ne samo neverbalno da odgovara kada se oseća ugodno, već može i non-stop da čavrlja.
  • Poteškoće sa socijalnim angažmanom – mnoga deca nisu u stanju da se društveno angažuju na odgovarajući način. Kada se suoči sa neznancem ili manje poznatom osobom, dete se može povući, izbeći kontakt očima ili se potpuno zatvoriti što ne samo da dete ostavlja bez reči, već ga sprečava da se poveže sa drugim osobama. Pozdravljanje drugih, traženje, iskazivanje želja, često je nemoguće za mnogu decu. Mnogi prate iz prikrajka svog roditelja u društvenim okruženjima izbegavajući bilo kakvu socijalnu interakciju. Uobičajeni primer je: „Dete u prodavnici može da peva, smeje se i govori glasno, ali čim mu se neko obrati, dete se smrzava i povlači iz kontakta.“ Kako dete odrasta, smrzavanje i isključivanje se ređe javlja, ali dete ostaje ili nekomunikativno ili će odgovoriti neverbalno posle neodređenog vremena opuštanja (“kad se otkravi, onda je drugačiji”).

Znači, MUTIZAM je samo jedna od mnogih karakteristika koje prikazuju deca sa selektivnim mutizmom. Ono što je ključno za razumevanje je da mnogi od ovih simptoma NE moraju postojati u ugodnom i sigurnom okruženju, kao što je kuća.

Selektivni mutizam je, dakle, simptom. Deca se retko ‘samo utišaju’. Naglasak treba da bude na uzrocima mutizma i faktorima održavanja mutizma.

 

Kada se dijagnostikuje selektivni mutizam?

 

Kod većine dece dijagnoza se može postaviti između 3. i 8. godine. Retrospektivno se često primećuje da su ta deca bila inhibirana i napeta u društvenim situacijama još kao odojčad i mališani, ali odrasli su mislili da su samo „veoma stidljiva“. Većina dece ima istoriju separacione anksioznosti. Često, dok ne krenu u školu i očekuje se od njih da komuniciraju i govore, selektivni mutizam nije tako očigledan. Često se dešava da tek učitelji kažu roditeljima da dete ne razgovara ili komunicira sa drugom decom, pogotovo ako dete nije išlo u vrtić. U drugim situacijama, roditelji će rano primetiti da njihovo dete ne govori sa većinom ljudi van kuće.

 

U mnogim okolnostima, roditelji će čekati i nadati se da će njihovo dete prerasti mutizam. Međutim, bez odgovarajućeg prepoznavanja i lečenja, većina ove dece NE preraste selektivni mutizam i prođu godine bez da govori, normalno komunicira ili razvija odgovarajuće socijalne veštine. U stvari, mnogi pojedinci koji pate od selektivnog mutizma i socijalne anksioznosti koji ne dobiju odgovarajući tretman da bi razvili potrebne veštine za rešavanje problema, mogu razviti negativne posledice nelečene anksioznosti.

Ako mutizam traje više od mesec dana, roditelj treba da potraži pomoć.

 

Zašto je važna rana dijagnoza?

Što se ranije počne tretman, brži je odgovor na lečenje i bolja je ukupna prognoza. Ako dete ostane nemo dugi niz godina, njegovo ponašanje može postati uslovna reakcija: dete se navikava na neverbalizaciju i kreira svoj život u skladu sa tim. Drugim rečima, selektivni mutizam može postati teška navika koju je teško razbiti.

 

Kako se tretira selektivni mutizam?

Glavni ciljevi lečenja su smanjenje anksioznosti, povećanje samopoštovanja i socijalnog samopouzdanja. Naglasak nije na „teranju deteta da govori” i SVA očekivanja za verbalizaciju treba ukloniti i iz terapijskog  i iz drugih okruženja gde je dete nemo.

Uz smanjenu anksioznost, samopouzdanje i upotrebu odgovarajućih tehnika, komunikacija će se povećavati kako dete napreduje u tretmanu, od neverbalne do verbalne.

Pristupi lečenju trebaju su prilagođeni potrebama svakog deteta, ali većina dece se leči kombinacijom terapije igrom, kognitivno-bihejvioralne terapije i lekova (po potrebi).

 

Šta roditelji mogu da urade?

  1. Budite strpljivi

Selektivni mutizam je ozbiljan poremećaj i neophodno je vreme da se vide rezultati. Ne odustajte od tretmana, jer na taj način šaljete poruku i da odustajete od deteta, a dete usvaja ideju da sa njim nešto nije u redu.

  1. Budite spremni na pogoršanja

Vaše dete će (očekivano) na promene i stresove reagovati zatvaranjem, povećanjem anksioznosti i povlačenjem iz socijalnih interakcija u kojima se do tada sa lakoćom snalazilo. Ova pogoršanja nisu izuzetak, već pravilo u tretmanu. Ne doživljavajte ih katastrofično i ne obeshrabrujte se povodom njih, jer će se i dete osećati razočarano u sebe, ako vidi vašu brigu.

  1. Jačajte samopoštovanje kod deteta

Naglašavajte pozitivne strane svog deteta. Na primer, ako je vaše dete umetnički nadareno, pozitivno komentarišite i pokazujte njegova umetnička dela! Imajte poseban zid na kome će biti izložena umetnička dela deteta;  možete da napravite i posebnu izložbu! Neka „objasne“ svoja dela članovima porodice i bliskim prijateljima. Ovo utiče na stvaranje pozitivne slike o sebi i jačanje verbalizacije kod deteta!

  1. Podstičite druženja

Podstičite što je moguće više socijalizacije, ali tako da ne pritiskate dete. Dogovorite termine za igru sa roditeljima druge dece ili napravite čak i malu grupnu interakciju sa vršnjacima koje dete dobro poznaje. Ciljevi su da se vaše dete oseća prijatno i da vežba da govori. Većina dece sa selektivnim mutizmom će razgovarati sa prijateljima u svojoj kući. Kada detetu postane ugodno da razgovara sa jednim detetom, pozovite drugo dete, a zatim odjednom dvoje ili troje dece. Slično bi trebalo da bude i u vrtiću ili školi.

  1. Vrtić i škola

Roditelji moraju da informišu vaspitače i školsko osoblje o selektivnom mutizmu kod deteta. Razgovarajte sa nastavnicima da dete treba da oseća da je u redu da ne govori. Neverbalna komunikacija je u početku prihvatljiva. Dok je dete u tretmanu, nastavnik treba da bude uključen u plan lečenja, a verbalizacija se podstiče na suptilne, nepreteće načine. Ukoliko dete ima poteškoća u praćenju nastave, treba razmišljati i o uvođenju individualnog obrazovnog plana u dogovoru sa pedagogom.

  1. Porodica

Članovi porodice moraju biti uključeni u čitav proces lečenja. Prihvatanje i razumevanje roditelja je od presudnog značaja za dete.

Veoma često su promene u roditeljskom stilu i očekivanjima roditelja neophodne da bi se zadovoljile detetove potrebe vezano za prihvatanje, realistična očekivanja i granice.

Ne zaboravite, nikada nemojte dete pritiskati ili prisiljavati da govori … to će samo izazvati više anksioznosti. Dete treba da zna da ste tu za njega. Dopuštanje detetu da se „otvori“ pomaže u oslobađanju stresa.

 

(Literatura: Elisa Shipon-Blum, Centar za selektivni mutizam)

 

 

Autor: Katarina Višić

Psihoterapeut

1 Komentar

  1. Dusan

    Zdravo
    Imam cerkicu 3 godine za koji dan puni . Zna mnogo reci , ali kao pojedinacno da ih kaze ali ako je pitam Da li je danas bila u vrticu samo kaze vrticu ili ako je pitam Hocemo napolje ona to ponovi . Nekada neke stvari ponovi a znam da ih ne razume , ali ako kaze napolje ja znam da hoce napolje ili kaze nece napolje . Dosta sam zabrinut pa bih bio zahvalan ako bi mi nesto pomogli u vezi toga. P.S. Sa 6 meseci je imala operaciju glave , metopika … pa kasni malo u svemu. Hvala

    Odgovori

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci