loader image

Izazovi adolescencije: kako da ne izgubite sve živce sa svojim tinejdžerom?

sep 3, 2022 | Adolescencija od A do Š | 0 Komentara

Nema roditelja tinejdžera koji se bar jednom nisu zapitali da li bi im život bio lakši kada bi imali neka uputstva za to kako da izađu na kraj sa svojim detetom. Period adolescencije nije izazovan samo za decu, već i za roditelje i porodicu u celini.

U našem radu sa decom ovog uzrasta i roditeljima određeni principi su se pokazali korisnim i izložićemo ih u daljem tekstu. Ono što je važno da napomenemo na početku jeste da se niko ovih načela ne može držati neprestano i to je u redu. Nemojte se oko toga previše opterećivati, samo nastojte da budete dosledni, kad god je to moguće.

(Photo by Simon Maage on Unsplash)

Zašto je odnos važan?

 Bez sumnje ste više puta čuli za značaj odnosa roditelj-dete. Uz rizik da zvuči kao kliše, ni ovaj put nećemo propustiti da naglasimo važnost odnosa. To je način na koji se povezujemo sa drugima, pa i sopstvenom decom, i određuje osnovni ton naših života.

Adolescencija je razvojni period u kojem najčešće žanjemo ono što smo kao roditelji posejali. Vaše dete je sve vreme beležilo i pozitivne i negativne poene u svoju knjižicu, a u adolescenciji će sve to sabrati i suočiti vas sa rezultatom, odnosno posledicama. Ako tokom njegovog detinjstva niste ulagali mnogo rada, onda ćete imati probleme. Ne možete kupiti lepo ponašanje svog tinejdžera novcem, i ne možete zahtevati poštovanje, ako se niste potrudili da ga zaradite.

Svi disciplinski sistemi zasnivaju se na čvrstom temelju odnosa. Bez takve osnove nemate ulaganja koja biste mogli naplatiti. Morate najpre razviti neku temeljnu povezanost da biste mogli tražiti nešto zauzvrat.

Ako ste od onih roditelja koji su postizali disciplinu kroz strah dok su deca bila mala, onda ćete kada dete poraste biti u problemu. Strah ima efekta samo dok deca ne postanu veća i jača od vas. Kada budu prestala da se plaše, bićete nadigrani. Tada, međutim, nemojte kriviti njih: ako vladate pomoću straha, snosićete posledice.

Odnos je važan, jer je deci potreban roditelj koji će im pomoći da prežive te burne godine. Treba im neko na koga se mogu osloniti, neko za koga znaju da će uvek biti tu. Ipak, ne treba im naivan roditelj koji će verovati u sve što ona kažu i koji će se boriti umesto njih. Naprotiv, treba im neko ko razume da je ponekad najbolji način da zaštitite nekog do koga vam je stalo da ga pustite da malo oguli kolena. Vaša deca moraju znati da ćete ih uvek voleti, ali i da ćete ih uvek smatrati odgovornim za njihovo ponašanje.

Ono što im nije potrebno je da im vi budete drug, drugarica. Taj izbor je loš i skoro uvek završi u suzama. Svet je pun drugova koji dolaze i odlaze, ali roditelji vaše dece ste samo vi. Roditelji čine ono što drugovi ili ne bi mogli ili ne bi hteli. Roditelji donose teške odluke i govore ne. To ne znači da ne možete provoditi vreme sa njima i zabavljati se, jer je i to potrebno. Samo je važno da ne odbacujete ulogu roditelja u korist drugarstva. Roditelji koji se trude da svojoj deci budu drugari liče na neprihvaćenu decu koja očajnički pokušavaju da se dopadnu prihvaćenoj deci. To nikada ne uspeva, ali je zato pozicija roditelja nešto što je samo vaše i sigurno.

(Photo by Alexander Grey on Unsplash)

Ne uzimajte k srcu sve što vaša deca izgovore

Mnogo je radova napisano na temu šta se sve dešava sa mozgom jednog prosečnog tinejdžera. Ono što je sasvim sigurno je da njihov mozak definitvno prolazi kroz značajne promene u ovim godinama. Uzmite u obzir ovo kada budete u situaciji da tumačite ponašanje svog deteta, i stavite sve u prikladan kontekst.

Vrlo često ponašanje tinejdžera liči na ponašanje neuračunljive osobe. Da morate da brinete o nekoj osobi koja nije uračunljiva, da li biste primali k srcu sve što vam ta osoba kaže? Vaši tinejdžeri možda sve više izgledaju kao odrasli, ali još uvek ne funkcionišu tako. Vremenom, kako se razvoj mozga nastavlja, oni će postajati sve sposobniji da razmišljaju poput odraslih, ali kod većine njih se taj proces neće potpuno završiti sve dok ne zađu u dvadesete.

Sve ovo ne znači da treba da tolerišete nepristojnost ili nepoštovanje, ali znači da to što vam je vaš tinejdžer rekao da vas mrzi ne podrazumeva da je to istina. Ono što tinejdžeri kažu, misle i osećaju vrlo često nije jedno te isto. 

Ne budite popustljivi

 Mekani ili previše popustljivi roditelji su suviše prestrašeni da bi postavili pravila, tako da praktično dozvoljavaju da njihova deca određuju tok događanja. Ovakvi roditelji ne  preuzimaju odgovornost, već izjavljuju koliko su ih deca razočarala. Druga varijanta je da uopšte ništa ne govore iz straha da ne uznemire svoje tinejdžere. Misle da je lakše da se deci jednostavno sklanjaju s puta, nego da lupe šakom o sto, jer ako se sklanjaju s puta, barem će izbeći svaki konflikt.

Konflikti i svađe nikada nisu prijatni, ali su neophodan deo života. Konflikti stvaraju prostor za bolje međusobno upoznavanje i uspostavljanje pravila od kojih svi mogu imati koristi.

Ni previše labavo, ni previše stegnuto

 Tinejdžerske godine su doba kada mladi ljudi počinju da traže sopstveni put. Usled toga ćete morati da pregovarate o pravilima i granicama i da ih stalno usklađujete kako vaš tinejdžer bude sazrevao. Kod pravila je ključno da nisu ni previše labava, ni previše kruta. Tinejdžerima treba dovoljno prostora da mogu sami donositi odluke i preuzeti odgovornost, ali ne previše, jer je to prostor za pravljenje problema. Ako ste previše strogi sa pravilima, onda pripremate i sebe i njih za potencijalni veliki konflikt. Oni moraju da se bune, to im je posao, i treba im prostora da to odrade na bezbedan način. S druge strane, ako ste previše popustljivi, sva je prilika da će vaša deca imati posledice usled nedovoljne kontrole.

Pronađite tačke povezanosti

Komunikacija vam je najmoćnije oruđe, ali onda podrazumeva mnogo više od toga da jednostavno sedite u sobi i držite predavanje. Prava komunikacija uključuje povezanost sa drugom stranom, jer se jedino kroz tu povezanost nešto može postići. To ne znači da morate uvek da vodite dubokoumne i značajne razgovore sa svojim tinejdžerom, jer će za mnoge roditelje takvi trenuci biti vrlo retki. Umesto toga, treba da ciljate na male momente povezanosti, na one trenutke kada se desi nešto važno. To se može dogoditi u nekoj šali, u zagrljaju, u jednostavnoj razmeni osmeha ili čak u nekom trenutku dragocene tišine.

(Photo by Karolina Grabowska on pexels)

Tačke povezanosti su oni čarobni trenuci kada ste oboje tu jedno sa drugim, a ostatak sveta ostaje negde na periferiji. Može biti teško da objasnite šta se to upravo desilo, ali znate da je značajno. Što više sukoba imate sa svojim tinejdžerom, to je važnije da pronađete ovakve momente. Oni prođu veoma brzo, ali će detetu poslati nedvosmislenu poruku: da ste tu za njega.

Tačke povezanosti su za svakog drugačije i u početku će vam možda biti teško da ih prepoznate, ali ako budete pažljivi, uhvatićete pravi momenat.

Dobra interpunkcija je sve i svja

Efikasna upotreba interpunkcije je u temelju svakog dobrog roditeljstva. Zapravo, postoje neki znaci interpunkcije kojima uopšte ne bi trebalo davati prostora u komunikaciji između roditelja i tinejdžera.

Najgori prestupnik je verovatno zarez. On je najodgovorniji za produbljivanje sukoba između roditelja i tinedžera. Glavno pravilo je da sve što dođe posle zareza jeste prigovaranje.

Sa druge strane, tačka vam je prijatelj.Tačka sprečava mnoge svađe. Koristite je slobodno i bez straha.

Upitnici su uglavnom nalik na so. So je uglavnom korisna, ali previše soli upropasti svako jelo.

Majkama je obično teže da usvoje ova pravila interpunkcije, jer im zarezi nekako prirodno nadolaze, a da toga najčešće nisu ni svesne. Takođe, često misle da je jedan upitnik najbolje propratiti još jednim. Sve u svemu, gledajte da stavite tačku što pre.

Budite stena, a ne more

U mnogim porodicama tinejdžerske godine liče na globalno zagrevanje: kada temperatura počne da raste, vremenske prilike postaju sve luđe i bešnje. U svim tim olujama vi morate biti stena, a ne more. Ne smete dozvoliti da vas bura baca tamo-amo; umesto toga, morate biti stabilan centar, nepokretna litica o koju se talasi razbijaju. To zahteva odlučnost i usmerenost, jer oluje umeju da budu dugotrajne.

Druga važna karakteristika stene je da ne juri ni za čim. Ne jurite za svojim tinedžerima. Čekajte da vam priđu sami.

Nemojte njihov problem pretvarati u svoj

Ako vozite putem i vidite kako vam se približava policijski auto, da li automatski usporavate?

Većina nas uradi baš to. I ako ne vozimo prebrzo, ipak ćemo osetiti blagu krivicu i podići nogu sa gasa, uprkos tome što nikakav prekršaj ne činimo. Zašto?

Ne usporavamo zato što razmišljamo o saobraćajnim nesrećama ili povređivanju pešaka, već zbog toga što se istog trenutka zabrinemo da ćemo platiti kaznu. Skidamo nogu sa gasa, jer je u našem mozgu zacrtano da ćemo platiti kaznu ako nas policajac uhvati u prekoračenju brzine.

Zamislite sada da vam policajac svaki put kada vas uhvati u prekoračenju brzine strogo održi bukvicu i prekori što ste ga razočarali. Šta je najverovatnije da bi se tada desilo sa brojem vozača koji ne poštuju ograničenja? Zamislite dalje da vam je pritom omogućeno da policajcu kažete da se „nosi“, jer vas „ne razume“ i još dalje, da vam je dozvoljeno da odjurite niz hodnik u svoju sobu i zalupite vratima. Šta bi se, verovatno, dogodilo sa prosečnom brzinom automobila na putevima?

(Photo by ron lach on pexels)

Najverovatnije da bi tada svaki izlazak na naše puteve bio prizivanje smrti. Upravo zato policajci nemaju običaj da drže lekcije i potom nas puste da odjurimo u svoju sobu. Umesto toga pišu kazne, a za svako nastavljanje i iskazivanje nepoštovanja, oduzimaju dozvole i na koncu čak lišavaju slobode. Ukratko, pobrinu se da to bude naš problem.

Isti princip važi za sva ljudska bića, bez obzira na uzrast: skloni smo da promenimo svoje ponašanje tek kada ono stvara probleme nama samima. Najveća greška većine roditelja je što preuzimaju loše ponašanje svoje dece i prisvajaju ga kao svoj problem, umesto da tinejdžer snosi neke logične posledice svojih postupaka. Ukoliko se vodite parolom „tvoje ponašanje mi ne da mira, pa te molim da prestaneš sa tim“ na pogrešnom ste putu.

„Život je patnja“

 Ovaj princip je zapravo prva od Budine četiri plemenite istine. Buda je imao teoriju da je tako mnogo ljudi nesrećno upravo zato što se drže sasvim nerealističnog očekivanja da život nekako treba da bude lakši nego što jeste. Smatramo da treba da bude manje stresan, pa kad je stresan, postajemo ogorčeni i ljuti.

„Nije fer“, kažemo. I nije. Loše stvari se dešavaju i sa tim je potrebno da se pomirimo.

Ako očekujete da će tinejdžerske godine vašeg deteta biti mirna vožnja, razočaraćete se. Ako očekujete da se provučete bez ogrebotine, takođe ćete se razočarati. Ako se razočarenje pretvori u bes i ogorčenost, šteta će biti još veća. Ništa nije savršeno, a ponajmanje roditeljstvo. Većina roditelja bi rekla da je to najbolja i najgora uloga koju su ikada imali. I to je tačno. Vožnja će biti dugačka i promenljiva, ali se na koncu ipak potrudite da bezbedno stignete na odredište.

Literatura:

  1. Lata, N. (2011). Tinejdžeri: kako im postaviti granice i pri tom sačuvati živce. Novi Sad: Psihopolis.
  2. Naslovna fotografija: Aedrian on Unsplash

Autor: Olivera Tripković

Defektolog i TA savetnik

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci

Sajber nasilje

Sajber nasilje

Deca provode više vremena na internetu nego ikada ranije i bez sumnje, odrastanje na internetu i sa internetom nudi neograničene mogućnosti. Preko računara, pametnih telefona i televizije deca uče,...