loader image

Generalizovani anksiozni poremećaj: kada se briga otrgne kontroli

sep 15, 2022 | O životu | 0 Komentara

Da li se brinete povodom mnogih stvari u svom životu, čak i kada razloga za brigu objektivno nema?

Da li ste veoma anksiozni, iako živite život bez velikih problema?

Da li se plašite da će sve na kraju da se završi loše?

Ako je odgovor na sva tri pitanja DA, možda patite od generalizovanog anksioznog poremećaja.

Šta je generalizovani anksiozni poremećaj?

Generalizovani anksiozni poremećaj je jedan od anksioznih poremećaja.

Ima hronični tok, a karakteriše ga postojanje preterane brige i telesnih i psihičkih simptoma napetosti. Za brigu u generalizovanom anksioznom poremećaju kažemo da se otrgla kontroli.

Anksioznost je raspršena, svesprisutna i prožima sve sfere života. Nastaje u odsustvu specifičnog zastrašujućeg objekta, spoljašnjeg nadražaja ili situacije. Za ovu anksioznost kažemo i da je slobodno lebdeća.

Briga, misaoni proces kojim osoba predviđa preteće ishode i događaje, postaje strategija da se predvide i razreše „nadolazeće“ pretnje.

Ljudi sa ovim poremećajem pribegavaju stalnom proveravanju, razuveravanju, odlaganju, raznim sigurnosnim ponašanjima, kao i izbegavanju određenih događaja.

I najcrnja izvesnost je bolja od neizvesnosti

Osobe sa generalizovanim anksioznim poremećajem teško tolerišu neizvesnost i sklone su da neizvesne ishode budućih događaja doživljavaju kao preteće. Neizvesnost se često izjednačava sa katastrofom. Stoga, potrebno ju je ukloniti, ali je to u praksi nemoguće.

Kod ljudi koji hronično brinu, rečenica kojom izražavaju brigu počinje sa „Šta ako…?“ . Odgovoranje na (samom sebi) postavljena pitanja u vezi svega što može da pođe po zlu postaje goruće. Kao rezultat toga, osoba je u stalnom stanju povećanog nemira i rasute pažnje. Često deluje razdražljivo, žali se na pojačanu nervozu, nemogućnost da se koncentriše, pažnja joj luta.

(Photo by Taylor Deas-Melesh on Unsplash)

Osoba sa generalizovanim anksioznim poremećajem ima utisak da prvim delom procesa brige („Šta ako…“ pitanjem) predviđa buduće probleme, a da drugim delom (odgovaranjem na ta pitanja) te iste probleme rešava.

I to bi imalo smisla da je verovatnoća pojave problema velika. Ali, u praksi to nije tako. Briga je uvek rešavanje problema koji ne postoji, a i mala je verovatnoća da će se javiti.

Znači, kako su nepovoljni događaji oko kojih osoba brine malo verovatni, ili čak nejasni (na pitanje oko čega brinete, osoba često odgovara da ne zna, ali da ipak brine i to je jače od nje), a uvek neizvesni, urođena sposobnost ljudskog uma da planira unapred, kod ovih osoba stvara subjektivni osećaj anksioznosti i tenzije. To ne pomaže da se problem konstruktivno reši, naprotiv.

Smatra se da su, kod generalizovanog anksioznog poremećaja, anksioznost i prateći simptomi telesne i psihičke napetosti posledica procesa „toksične“ brige (dakle, misaonog procesa).

Šta je briga?

Kao što je već rečeno, briga je misaoni proces. Briga nije osećanje. Iako ljudi često izgovaraju „Osećam da će nešto loše da se desi“ i slično, oni zapravo misle, a ne osećaju, da će nešto loše da se desi.

Dalje, to što se misao određenog sadržaja (npr. „Šta ako se moj otac razboli“) pojavila u svesti osobe, ne znači da je veća verovatnoća da je ona istinita, važna ili značajna za dalje bavljenje njom.

Misao je samo misao.

Hronično zabrinute osobe, one sa generalizovanim anksioznim poremećajem, imaju poteškoća da prihvate ovu istinu. Za njih, pomisao da će nešto loše da se desi povećava verovatnoću da se to zaista desi.

(Photo by cottonbro on Pexels)

Možete da proverite kako vi stojite po tom pitanju. Da li su misli za vas samo misli ili imaju moć da direktno utiču na realnost? Uradite sledeće: na listu papira napišite nešto čega se plašite. Na primer, „Nadam se da ću ovog meseca biti teško povređen u saobraćajnoj nesreći“. Da li ste u stanju tako nešto da napišete? Ako jeste, kako se osećate dok to pišete?

Postojanje zastrašujuće misli u svesti ne povećava verovatnoću da se ona obistini. Možete da postavite sebi za cilj da imate što više zastrašujućih misli. Igrajte se njima. Zamišljajte prenaglašeno zastrašujuće scenarije. Pevušite katastrofične misli uz dragu melodiju. Izgovarajte ih na stranom jeziku ili unazad. Suština je u promeni odnosa prema svom misaonom toku, čime se smanjuje potencijal takvih misli da generišu anksioznost.

Da li je briga korisna?

Brigu možemo da podelimo na onu koja je korisna i onu koja nije.

Određene brige su razumne za većinu ljudi. Njih možemo da posmatramo kao oblik rešavanja problema. One rezultiraju u pravljenju plana akcije i realizaciji tog plana, i prestaju da okupiraju svest osobe u trenutku kada je plan akcije napravljen ili izvršen. Na primer, neko ko je zabrinut da ima povišenu temperaturu, uzima toplomer i meri temperaturu. Sa dobijenom informacijom, proces brige oko toga prestaje, a dalji plan se pravi ako je temperatura zaista povišena (popiti lek, otići kod lekara i sl.). Ovo je primer korisne brige.

(Photo by George Milton on Pexels)

Brige koje nisu korisne su one na koje je nemoguće odgovoriti. Na primer, „Brinem da li sam čista duša u Božjim očima“ ili „Brinem da li će moja deca biti srećna kad odrastu“. Uz svu razumljivu želju da vaša deca budu srećna kada odrastu, ne postoji način da u sadašnjosti sa izvesnošću odgovorite na to kako će oni živeti za 30 godina.

Za neke nekorisne brige odgovori postoje, ali su iluzorni. Na primer, „Čak i ako sam pregledan juče, kako mogu da budem siguran da mi je srce zaista zdravo“ ili „Da li će moja devojka održati obećanje da će mi biti verna“. U navedenim primerima, ono za čim osoba traga jeste potpuna izvesnost. Uzaludna potraga.

Neke nekorisne brige su u vezi sa lošim događajima koji će se zaista desiti, ali povodom kojih ništa ne može da bude učinjeno. Stoga, neprestano razmišljanje o njima neće ništa promeniti. Na primer, „Brinem se da neću moći da se nosim sa smrću svoje majke“.

Kako se briga održava?

Već smo naveli da se proces brige sastoji iz dva dela. Ta dva dela ovog misaonog procesa postoje u dinamičkom odnosu, čime se sam proces brige održava. Jedan deo brige utiče na povećanje anksioznosti, dok drugi utiče na njeno smanjivanje.

Proces brige počinje mišlju „Šta ako…?“, što predstavlja mentalni skok u budućnost, a u vezi je sa potencijalnim problemom, katastrofom ili greškom. Ovakva pitanja podižu nivo anksioznosti. Osoba onda pokušava da smanji nivo anksioznosti dodatnim razmišljanjem – pokušavajući da reši problem (u mislima), da napravi plan, da se pripremi, da odgovori na pitanje, da se razuveri ili da analizira značenje tih misli.

„Šta ako…?“ pitanja zavode osobu, tako da ih ona tretira kao da su urgentna i značajna, na koja je potrebno odmah odgovoriti, jer se odnose na realne pretnje. Ne prepoznaje da su ona produkt uma, jednako kao i misao „Dan će biti sunčan.“. Broj misli i sam sadržaj je neograničen. S druge strane, odgovori na ta pitanja se pogrešno smatraju adaptivnim i produktivnim rešavanjem problema ili planiranjem. U stvari su samo kognitivna kompulzija – pokušaj da se anksioznost smanji.

Ponekad je reakcija na proces brige pokušaj da se on kontroliše, da se pronađe distrakcija, da se misli potisnu ili zaustave. Paradoksalno, ovakvi pokušaji još više pomažu održavanje brige. Pokušajte da naterate svoj um da ne razmišlja o zelenom majmunu. Princip je isti.

(Photo by Tim Samuel on Pexels)

Šta ne pomaže kada brinete?

Svako od nas je ponekad zabrinut. Kod osoba sa generalizovanim anksioznim poremećajem je to znatno izraženije. Verovatno ste čuli ili rekli drugome neke od sledećih saveta. Oni, međutim, nisu od velike pomoći da se proces brige prekine.

  • „Pokušaj da se opustiš. Nemoj da si nervozan.“ (Paradoksalno zalaganje. Nemoguće je opustiti se pokušavanjem. Opuštenost je odsustvo pokušavanja. Ne vredi u sebi vikati „OPUSTI SE!“)
  • „Prestani da brineš. Razbolećeš se od tolike brige.“ (Meta-briga ili briga o brizi. Ovim savetom se podstiče dodatna briga i motiviše se pokušaj potiskivanja, distrakcije i drugih nepomažućih strategija.)
  • „Ne razmišljaj o tome. Misli na nešto drugo.“ (Distrakcija – moguće je da bude od pomoći, ali na kratko. Briga će se vratiti u punoj snazi u nekom trenutku.)
  • „Razmišljaj o lepim stvarima.“ (Supresija misli – jednim delom pokušavamo da odagnamo nepoželjnu misao („Ne razmišljaj o zelenom majmunu!“), a drugim skeniramo da li smo uspeli u tome („Da li razmišljam o zelenom majmunu?“). Nepoželjna misao opstaje.)
  • „Moraš da shvatiš šta se krije iza tolike brige.“ (Traganje za uvidom – za skrivenim značenjem, podsvesnim uzrocima, prošlim događajima. Šta se dešava u realnosti? Definitivni odgovori se nikada ne pronalaze; neizvesnost opstaje; potraga se nastavlja u beskonačno.)

(pexels-cottonbro-6951518)

Šta pomaže da prestanete da brinete?

Pomislite na obilje priča, ispisanih tokom istorije čovečanstva, u milijardama knjiga. One su samo vrh ledenog brega – onoga što svakodnevno ljudski umovi produkuju. Veoma mali deo toga je zapisan. Ostalo se nalazi jedino u mislima ljudskih bića.

Među tim nepreglednim sadržajem naših umova nastaju i mnoga pitanja – ona koja smo gore opisivali, u formi „Šta ako…?“ rečenica. Ovakva pitanja su uglavnom bazirana na zastrašujućoj mašti, ponekad na sećanju, ponekad na slikama koje uđu u našu svest preko filmova ili novinskih članaka. Većina tih pitanja neće nestati sa bilo kojim odgovorom na njih. Pored toga, potiskivanje, razuveravanje, distrakcija, itd. ne pomažu. Osobe koje previše brinu znaju za ovo, ali i dalje pokušavaju da odgovore, kao da su ova pitanja faktičke poruke iz stvarnosti, koje ukazuju na realne probleme, i koje treba odmah rešiti.

Suština pomoći je promena paradigme. Pitanja koja zabrinuti um postavlja nisu prava pitanja – samo tako izgledaju. Nije neophodno odgovoriti na njih. Kako se onda nositi sa tim neprekidnim naletom „Šta ako…?“ misli?

Jedan od načina je doživljavanje tih misli kao buke ili šuma. Buka je zvuk koji nema sadržaj i ne nosi nikakve informacije. Ako vam je teško da se distancirate od značenja reči svojih briga i da ih posmatrate kao besadržinske mentalne fenomene, prevedite ih, uz pomoć google translate, na strani jezik. Najbolje na neki koji vam smešno zvuči. Pomoći će vam da doživite svoje misli kao nešto što se dešava u vašem umu, ali na šta nije neophodno urgentno reagovati. Možete i da izgovarate svoje brige glasom Sunđer Boba ili Popare iz „Srećnih ljudi“.

Ako vam je ipak značenje sadržaja svojih briga značajno, možete da postavite sebi sledeća pitanja: Da li je ova briga korisna ili nije? Da li iz nje sledi izvodljiv plan akcije, kojim će ova briga da prestane? Da li tragam za izvesnošću i definitivnim odgovorom, tamo gde je to nemoguće naći? Da li osećam urgentnost, tamo gde je nema? Da li mi se čini da je nešto značajno i verovatno da se desi samo zato što mi je palo napamet?

Literatura:

  1. Martin N. Seif, Sally Winston – What Every Therapist Needs to Know About Anxiety Disorders _ Key Concepts, Insights, and Interventions – Routledge (2014)
  2. Michel J. Dugas, Melisa Robichaud – Cognitive-Behavioral Treatment for Generalized Anxiety Disorder From Science to Practice – Routledge (2007)
  3. Photo by Boram Kim on Unsplash (naslovna fotografija)

Autor: Nikola Šašić

andragog i edukant REBT psihoterapije

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci

Psihosomatske bolesti

Psihosomatske bolesti

Naša sposobnost diferenciranja različitih delova celine predstavlja jednu od najvrednijih alatki koju nam je priroda podarila. Alatka bez koje ne bismo evoluirali u ovo što danas jesmo. Sposobni smo...

Zavisni poremećaj ličnosti

Zavisni poremećaj ličnosti

Poremećaji ličnosti predstavljaju grupu poremećaja koji se karakterišu duboko ukorenjenim, neadekvatnim i trajnim obrascima unutrašnjeg iskustva i ponašanja, koji se značajno razlikuju od očekivanog...

Frustracija

Frustracija

U Sviftovim Guliverovim putovanjima, Guliver se probudio jedno jutro vezan za zemlju hiljadama malih niti koje su zavezale sićušne osobe zvane Liliputanci. Priča o Gulliverovom susretu sa...