loader image

Emocionalno zanemarivanje u detinjstvu ostavlja posledice za čitav život

feb 2, 2022 | O životu | 0 Komentara

Kada govorimo o odnosu roditelj-dete, često središte pažnje usmeravamo na postupke koje roditelj aktivno čini i koji su štetni za razvoj deteta. Međutim, važno je osvrnuti se i na ona ponašanja i postupke koje roditelj ne preduzima, a koji su od ključnog značaja za pravilan razvoj deteta.

Zanemarivanje deteta se može ogledati na više polja: fizičkom – detetu se ne pruža potrebna nega, zaštita, kao i povoljni uslovi života, psihičkom, kognitivnom, emocionalnom, socijalnom, itd.

(Photo by Pavel Danilyuk from Pexels)

 

Važnost potreba

Američki psiholog Abraham Maslov razvrstao je ljudske potrebe u nekoliko grupa koje su u hijerarhijskom odnosu:

  1. Fiziološke potrebe (glad, žeđ, seksualna želja…);
  2. Potreba za sigurnošću (lična egzistencija, finansijska sigurnost…);
  3. Potreba za ljubavlju i pripadanjem;
  4. Potreba da nas drugi cene i da cenimo sami sebe;
  5. Potreba za samoostvarenjem (samoaktualizacijom).

Zanemarivanje potreba deteta nosi dugoročne posledice i stvara ozbiljne probleme koje se najintenzivnije manifestuju u odralom dobu. Kada je reč o potrebama dece, neki roditelji ističu kako njihova deca „imaju sve“, kako oni u njihovim godinama „nisu imali takve zahteve i sada im ništa ne fali“, kako nekada nemaju dovoljno vremena i energije, ali se trude da svojoj deci „obezbede sve“. Važno je praviti razliku između potreba i želja deteta. Za pravilan razvoj, nije dovoljno da odrasli budu samo vaspitno angažovani, kao i da obezbeđuju sve zahteve deteta koji se odnose na materijalne stvari, već da zadovolje suštinske potrebe – za bliskošću, sigurnošću i prihvatanjem.

Kao što možemo videti iz Maslovljeve hijerarhije potreba, zadovoljavanje fizioloških potreba deteta jeste neophodan, ali ne i dovoljan uslov za njegov napredak i ispoljavanje svih potencijala deteta.

 

Koji su sve oblici emocionalnog zanemarivanja u detinjstvu?

Deca koja su zanemarena rastu u hladnoj atmosferi sa emocionalno nedostupnim roditeljima. Njihova osećanja i potrebe u najvećem broju slučajeva ostaju u senci. Takva deca su neretko žrtve etiketiranja i vređanja od strane odraslih osoba. Čak i najmanja „greška“ povod je za impulsivne i intenzivne reakcije, zbog čega dete počinje da internalizuje hronično osećanje stida i sramote.

Nije samo otvoreno izražavanje ljutnje pokazatelj emocionalnog zanemarivanje deteta, već je to i ignorisanje, kao i odbijanje kontakta. Ignorisanje može nastupiti kao posledica ljutnje roditelja koje nije zadovoljno određenim detetovim ponašanjem ili konkretnim postupkom. Roditelj tada prekida svaki vid komunikacije dok ne proceni da se dete „iskupilo za svoju grešku“. Na ovaj način, ne samo da se detetu uskraćuju suštinske potrebe za sigurnošću, povezanošću i prihvatanjem, već se šalje moćna poruka: „Moraš zaslužiti da te volim!“. Dete vremenom usvaja mehanizme i obrasce ponašanja uz pomoć kojih će „zaraditi ljubav“ roditelja, istovremeno se distancirajući od svoje spontanosti, emocija i potreba. Iako ljutnja deteta nije prijatna za roditelja, ona ima svoju funkciju. Sasvim je razvojno prirodno i potrebno da se dete ljuti, da testira granice, da uči izražavanje svojih osećanja, kao i da greši na tom putu.

(Photo by cottonbro from Pexels)

Ignorisanje može biti i posledica preokupiranosti roditelja poslovnim ili nekim drugim obavezama. Deca koja odrastaju bez potrebne pažnje roditelja, mogu početi da ispoljavaju probleme u ponašanju u cilju dobijanja pažnje koja im je potrebna. Takođe, mogu se povući u virtuelni svet ili izbegavati svaki vid kontakta sa vršnjacima i spoljašnjim svetom generalno. Deca koja su rasla bez pažnje roditelja, postaju odrasli ljudi sa deficitom socijalnih veština potrebnih za uspostavljanje i razvijanje bliskih odnosa. Kasnije mogu „bežati“ od bliskosti, ili suprotno – mogu pribegavati „lepljenju“ za druge osobe i konstantno tražiti potvrdu da ih neće napustiti. Iako deluje kao „mala stvar“ interesovanje roditelja za teme i važna pitanja deteta jeste jedan od glavnih načina pomoću kojih detetu poručujemo da je važno.

Parentifikacija deteta je specifičan oblik zanemarivanja i predstavlja stavljanje deteta u ulogu roditelja. Parentifikovano dete ili dete-roditelj je posrednik u komunikaciji između roditelja, medijator u porodičnim svađama, nosilac „porodičnih tajni“, roditelj svom bratu ili sestri, izvor finansijskih prihoda i sl… Parentifikacija deteta je takođe pokazatelj uskraćenosti autentičnih i suštinskih potreba deteta.

Uskraćivanje detetovog prava na učestvovanje u donošenju odluka koje ga se tiču, smeštanje deteta pod „stakleno zvono“ i sprečavanje deteta da ostvaruje vršnjačke odnose, kao i manipulacije detetom u cilju zadovoljenja potreba roditelja – takođe su oblici emocionalog zanemarivanja deteta.

 

Rad sa klijentima koji su bili emocionalno zanemareni

Nekada klijenti dolaze sa stalno prisutnim osećajem potištenosti, bezvoljnosti, apatičnosti, istovremeno ne uočavajući razloge za takva stanja. Emocionalnu depriviranost (uskraćenost) je teško definisati, jer osobe koje u detinjstvu nisu dobijale ono što im je potrebno, ne mogu jednostavno prepoznati šta je to što im nedostaje. Prepoznaju samo da se osećaju prazno i napušteno, razočarano i beznadežno, odnosno konstantno osećaju da im nešto nedostaje.

(Photo by Ethan Sykes on Unsplash)

Put zaceljenja osoba sa emocionalnom deprivacijom može biti dug i izazovan. Najveću prepreku predstavlja osvešćivanje mehanizama koji su se izgradili kako bi se „preživelo“ u hladnom, neizvesnom i nestabilnom okruženju. Čest je slučaj da je taj mehanizam „zaleđenost“ osobe. Takve osobe drugima deluju hladno ili deluju da su uvek u redu, međutim, ispod površine se često nailazi na osećanje praznine, beznadežnosti i hroničnog razočarenja. Potrebno je, dakle, postepeno učiti da su sve emocije u redu, da sve imaju svoju funkciju i da su nam sve potrebne. Kroz to učenje, osoba počinje da dopušta sebi da oseća tugu, ljutnju, usamljenost, razočaranost.

Put zaceljivanja ožiljaka usled emocionalne zanemarenosti je, takođe, put učenja prepuštanja. Osoba je pred zadatkom ponovnog uspostavljanja poverenja prema osobama iz okruženja, rizikovanju da možda opet bude „napuštena“, ali i dopuštanju da joj se drugi približe. Važno je prepoznavati pokazatelje brižnosti i pažnje, biti otvoren za njih, iako prethodno nismo navikli na to.

Za kraj, ne i manje važno – odnosi su ti koji leče. Biti spremni da volimo i da budemo voljeni nije jednostavan zadatak, ali učenje na tom putu vodi do istinske slobode koja je svima nama potrebna.

 

Autor: Jelena Janjić

Pedagog i sistemski porodični psihoterapeut

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci

Zašto nas osećanja zbunjuju?

Zašto nas osećanja zbunjuju?

Veliki deo našeg iskustva čine emocionalne reakcije. Osećamo tugu povodom prekinutog odnosa, anksioznost povodom neizvesne budućnosti, bes prema napornom komšiji, krivicu povodom nepromišljeno...