loader image

Dete kao „identifikovani pacijent“

nov 4, 2020 | O deci i roditeljstvu | 0 Komentara

Ukoliko se osvrnete na svoju porodicu, ili na porodice u vašem okruženju, možete primetiti da često postoji član porodice koji je „glavna tema“. To je ona osoba koja zadaje muke ostalim članovima, čije ponašanje je ocenjeno kao najproblematičnije i zbog koje se kreće na psihoterapiju. U disfunkcionalnim porodicama, u kojima su česte svađe i neslaganja, nekada jedino oko čega se članovi porodice slažu jeste – ko je najveći problem i koga bi trebalo „popraviti“.

Taj član porodičnog sistema koji je uzročnik svih drugih problema i koji onemogućava dalje uspešno funkcionisanje, može se okarakterisati kao „identifikovani pacijent“.

 

Ko je „identifikovani pacijent“?

To su najčešće deca. S obzirom na uzrast i još uvek nedovoljno razvijene mogućnosti da jasno izraze svoje potrebe i emocije, deca počinju da komuniciraju preko svog ponašanja. Roditelji tada često kontaktiraju psihoterapeuta radi upućivanja pomoći njihovom detetu. Razlog dolaska na terapiju može biti sve češće ispoljavanje agresivnog ponašanja deteta u kontaktima sa vršnjacima i/ili nastavnicima, socijalna anksioznost, niska postignuća u školi, zdravstveni problemi, depresija, problemi sa ishranom, snom, itd.

Spisak mogućih simptoma je poduži. Međutim, kako terapijski proces napreduje, sve jasnije se uočava da simptom deteta zbog kog je porodica zatražila pomoć predstavlja vrata za razumevanje celokupnog porodičnog funkcionisanja.

 

 

Zašto je porodici „potreban“ identifikovani pacijent?

Vremenom, simptomatično ponašanje koje podiže porodicu na noge, počinje sve češće da se javlja. Porodica postaje zaokupljena ovim problemom, svi drugi problemi postaju „manji“; odnosno manje vidljivi. Na taj način, osoba koja je identifikovani pacijent na neki način štiti svoju porodicu. Ponašanje ovog člana pomaže da se zaobiđu suštinski problemi jedne porodice. Ostali problemi, koji bi bili vidljivi bez „glavnog“, ostaju u senci.

Na primer, često se ispostavi da kada dete ispolji agresivno ponašanje u školi, roditelji umesto da viču jedno na drugo kao inače, počinju da viču na dete. Na taj način, oni ponovo postaju ujedinjeni. Umesto bračne krize roditelja i opasnosti da dođe do razvoda koja je prethodno bila u fokusu, sva pažnja se prebacuje na dete i ono ih svojim ponašanjem okupira.

Roditelji se mogu javiti usled zabrinutosti za socijalni život deteta koje ne razvija prijateljstva i ne voli da se druži „kao sva druga deca“. Međutim, kao svedok učestalih svađa roditelja, dete želi da svojim stalnim prisustvom „drži porodicu pod kontrolom“. Umesto da se osamostali, ono i dalje ostaje pod okovima porodice i brige za nju. Može se desiti i da posreduje u svađama i štiti jednog roditelja. Dete se nalazi u bespomoćnoj poziciji koja usporava njegov razvoj.

Nekada, simptomatsko ponašanje predstavlja jedini način da dete dobije pažnju roditelja. Roditelji koji su stalno zauzeti i okupirani svojim problemima, tek kada dete ispolji neuobičajeno ponašanje počinju da mu se posvećuju. Dete vremenom nesvesno učvršćuje ovakav obrazac ponašanja koji roditelji jednostavno ne mogu da ignorišu. Konačno počinje da oseća da je bitno, a roditelji počinju da ispoljavaju brigu.

 

 

Zašto porodici zapravo nije potreban identifikovani pacijent?

„Zapamtite, uvek postoje tri entiteta koja treba uzeti u obzir: dete, odrasli i njihov odnos. Ako pati jedan, pate sva tri.“ Jesper Jul

Posmatranje deteta kroz prizmu „problema“, utiče da dete vremenom postaje sve više otuđeno od porodice. Svi disfunkcionalni obrasci se smeštaju u jedan problem, u jednu osobu. Roditelji počinju da se osećaju bespomoćno, jer vide da se promena ne dešava. Oni ne uviđaju da doprinose da se simptom, zbog kog su zatražili pomoć, održava.

Porodica podrazumeva skup međusobnih uticaja u kojima je nemoguće pronaći „uzročnika svih ostalih problema“. Umesto toga, korisnije je za dete, i za celu porodicu, sagledati kako naše ponašanje izaziva i ponašanje ostalih članova. Roditelji često pomisle da je dete malo ili da ne razume i oseća šta se oko njega dešava, zbog čega i njegovo ponašanje posmatraju izolovano. Međutim, pokazalo se da su deca nepogrešivi detektori raspoloženja i emocija roditelja, ali i dešavanja oko njih.

Važno je čuti i razumeti jezik deteta. Na tom mestu započinje promena. Iako je prirodno da roditelji žele da se „problem“ brzo reši, potrebno je znati da do promene neće doći u nepromenjenom porodičnom sistemu. Štaviše, često se ispostavi da je onaj koji je „identifikovani pacijent“ najzdraviji član porodičnog sistema, koji spasi porodicu i usmeri je ka većoj bliskosti i boljem funkcionisanju.

 

Literatura:

Dalos, R. & R. Drejper (2012): Sistemska porodična psihoterapija – teorija i praksa.

Autor: Jelena Janjić

Pedagog i sistemski porodični psihoterapeut

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci