loader image

Deca i upotreba „ekrana“

jan 29, 2022 | O deci i roditeljstvu | 0 Komentara

 Pišemo u trenutku kada je pandemije COVID-19 još uvek u jeku, i tokom koje se vreme provedeno ispred ekrana dramatično povećalo za sve – uključujući i decu, od kojih mnoga nastavu pohađaju online. Ova činjenica je dodatno povećala zabrinutost i kod roditelja i kod stručnjaka vezano za potencijalne štetne efekte dugotrajne ili rane izloženosti digitalnim medijima.

 

Počelo je sa televizijom…

Kada je televizija debitovala sredinom dvadesetog veka, često se pričalo o (potencijalnim) negativnim efektima dugotrajnog gledanja, kao što su agresivno ponašanje dece i mladih, zloupotreba supstanci, gojaznost i loš školski uspeh, a da ne pominjemo one “manje ozbiljne” roditeljske strahove, poput slabljenja vida i slepila. Ipak, istraživanja su pokazala da, iako je televizija promenila način na koji deca provode vreme, to nije dovelo do značajnog smanjenja vremena provedenog u aktivnostima poput slobodne igre i druženja, izrade domaćih zadataka ili čitanja knjiga. U stvari, većina naučnika nije našla u svojim studijama koje su sprovođene na velikom uzorku i godinama, da gledanje televizije ima bilo negativne, bilo pozitivne posledice na razvoj dece.

Deca 21. veka odrastaju u svetu koji je zasićen digitalnim medijima. Njihovo rekreativno vreme ispred ekrana sastoji se od širokog spektra sadržaja, uključujući gledanje televizije i video zapisa, igranje igara, pregledanje veb lokacija, čitanje e-knjiga, video ćaskanje i korišćenje društvenih mreža. Deca takođe aktivno proizvode digitalni sadržaj, kao što su video snimci i striming uživo na internetu.

 

Šta treba da nas zabrine kod preterane upotrebe ekrana?

Rekreativno korišćenje ekrana može biti dobro za decu u određenoj meri, posebno tokom ove teške pandemije.

Međutim, korišćenje društvenih medija je tesno povezano sa simptomima anksioznosti, depresije, problemima sa spavanjem i pažnjom. Prekomerno vreme ispred ekrana takođe može dovesti do toga da deca postanu zavisna od društvenih medija i/ili kockanja na mreži.

Kod male dece koja su u velikoj meri bila izložena upotrebi ekrana primećeno su kasnije progovaranje i problemi u ranoj socijalizaciji. Ono što posebno brine je mešanja srpskog i engleskog jezika na najranijem uzrastu, kao i progovaranje dece na engleskom jeziku umesto na srpskom. Roditelji su često zbog toga ponosni, jer to tumače kao znak visoke inteligencije kod deteta, a zapravo se radi o preteranoj izloženosti stranom jeziku i nedovoljnim interakcijama na maternjem. Ono što se sada zasigurno zna je da velika upotreba ekrana od strane dece predškolskog uzrasta dovodi do razvojnih poteškoća u vezi sa razvojem jezika, kognitivnim, motoričkim i socijalnim veštinama. Vreme ispred ekrana ih odvaja i od fizičke aktivnosti, te povećava rizik da postanu gojazna.

Iako se prekomerno korišćenje ekrana može povezati sa lošijim razvojnim ishodima, važno je uzeti u obzir da danas deca koja nemaju pristup ekranima, takođe trpe negativne ishode zbog nemogućnosti da se uključe u učenje online tokom pandemije COVID-19.

Zašto je baš sada nastupila eksplozija?

Decenijama su atraktivni, interaktivni grafički interfejsi bili dostupni na kućnim računarima. Ali pristup maloj deci je bio ograničen kako zbog njihove cene, tako i zbog finih motoričkih veština i koordinacije oko-ruka, koji su potrebni za manipulisanje tastaturom i mišem, a nerazvijeni na ranom uzrastu. Sa pojavom ekrana osetljivih na dodir na jeftinijim uređajima – pametnim telefonima i tabletima – ove finansijske i razvojne prepreke su smanjene: do svojih prvih rođendana, većina dece može da postane vešta u dodirivanju, prevlačenju i štipanju po ekranu. Kao rezultat toga, pristup dece ekranima osetljivim na dodir nadmašio je ono što znamo o njegovim efektima na rani razvoj.

Najnoviji izveštaji sugerišu da deca mlađa od 8 godina provode više od 2 sata dnevno gledajući različite vrste medija, deca uzrasta od 8 do 12 godina koriste ekrane za zabavu u proseku skoro 5 sati dnevno, a mladi uzrasta od 13 do 18 godina 7 sati dnevno. Tim ciframa se dodatno pridružuje vreme ispred ekrana tokom školskih obaveza i izrade domaćih zadataka.

Činjenica da se rekreativno vreme dece pred ekranom skoro udvostručilo tokom pandemije podstiče nas da razmislimo o osnovnim razlozima. Naučnici su primetili da je došlo do posebnog povećanja vremena ispred ekrana, ako su porodice imale poteškoća da zadovolje finansijske i/ili osnovne potrebe tokom pandemije. Psihološki stres koji su majke iskusile takođe je povezan sa produženim vremenom ispred ekrana. Nasuprot tome, nedeljno vreme dece ispred ekrana bilo je 3,5 h manje kada su porodice primenjivale pravila o vremenu ispred ekrana nego kada se pravila nisu primenjivala.

Pandemija koja je u toku bila je izazov za roditelje, posebno one koji sami brinu o deci. Roditeljima je, takođe, bilo teško da se pridržavaju pravila i prate vreme koje dete provodi ispred ekrana. Omogućavanje deci da se zabavljaju može odraslima dati predaha tokom stresnog svakodnevnog života, posebno ako moraju da rade od kuće. S druge strane, moguće je da je roditeljsko vreme ispred ekrana povećano i da se neko vreme ispred ekrana provelo zajedno sa detetom.

 

Pozitivni i negativni uticaji ekrana na razvoj dece

Budući da istraživanja o upotrebi ekrana osetljivog na dodir nisu išla u korak sa njihovom širokom upotrebom, postoji jaz u našim saznanjima o njihovom uticaju na razvoj, posebno kod dece mlađe od tri godine. 

Pregled literature otkriva da bebe zaista mogu naučiti sa ekrana nove reči za predmete i radnje, možda čak i značajnije. Takođe, nekoliko ‘obrazovnih’ programa za odojčad i malu decu tvrde da podučavaju različitim veštinama. Međutim, istraživanja zasnovana na dokazima otkrivaju da većina njih nije dostigla svoj cilj.

Ovakva zapažanja postavljaju fundamentalna pitanja za 21. vek. Šta tačno bebe i veoma mala deca mogu da nauče sa ekrana? Koje su aplikacije najbolje za veoma malu decu? I za koju svrhu?

Sve je više dokaza da deca uče efikasnije iz medija kada su njihovi staratelji aktivno uključeni u ono što je poznato kao zajednički medijski angažman. Štaviše, kada su uređaji, aplikacije i igračke bučni, oni ometaju vrste interakcija koje su najpogodnije za razvoj jezika i kognitivnih sposobnosti. Stoga, kada su roditelji ili staratelji dostupni, vrlo mala deca uče najbolje u interakciji sa njima, bez smetnji bučnih uređaja. 

Ali koliko često se mala deca druže sa roditeljima ili starateljima dok koriste ekrane? Šta deca uče sa ekrana kada ih koriste sama, u trenucima kada roditelji nastoje da ih zaokupe, zabavljaju ili na trenutak odvuku pažnju od izvora sukoba? 

Scena tržnog centra: Mlada mama je sa 4-godišnjom ćerkom. Devojčica pita: „Gde su stepenice? Kada idemo uz stepenice?“ Umesto da sledi detetov poziv na učenje i konekciju (npr. da joj priča o stepenicama, da zajedno traže stepenice, da objasni kakve stepenice postoje) mama počinje igru na slovo na slovo: „Koja reč počinje na slovo A, koja reč počinje na B”, itd. Došle su do slova O – za koje dete nije znalo odgovor – i postalo je frustrirano. U tom trenutku, mama joj daje tablet sa video igricom, a ona se okreće svom telefonu.

Epizode ​​poput ove postaju sve češće. Na kraju krajeva, ekrani su svuda oko nas, i njima se služe čak i najposvećeniji roditelji, onda kada im je potrebno da skrenu pažnju detetu makar samo na kratko ili da umire dete.

Ako roditelji povremeno koriste uređaje sa svojom decom, važno je da razumeju kako da podrže interakciju dete – roditelj, a ne da im smetaju. Na primer, aplikacije se mogu programirati da rade drugačije kada je odrasla osoba angažovana sa detetom (tj. puštanjem odrasle osobe, a ne aplikacije da govori), nego kada je dete samo.

 

Preporuke

Američka akademija za pedijatriju (AAP) insistira na tome da roditelji ne bi trebalo da rano uvode ekrane u život njihove dece. Korišćenje digitalnog ekrana treba da se obeshrabri pre 18 meseci, osim za video ćaskanje (kao što je Skipe ili FaceTime).  Deca mlađa od 2 godine moraju da se uključe u istraživanje okoline i društvenu interakciju sa odraslima od poverenja kako bi razvila svoje kognitivne, jezičke, motoričke i socioemocionalne veštine.

Između 2. i 5. godine, korišćenje ekrana treba da bude ograničeno na manje od 1h dnevno. Sadržaj bi trebalo da bude obrazovni, uvek u prisustvu odrasle osobe koja može pomoći detetu da razume ono što gleda.

Korišćenje ekrana treba da bude zabranjeno tokom obroka i sat vremena pre spavanja, kako za roditelje tako i za decu.

Važno je razumeti da se preporuke o korišćenju dečje tehnologije odnose na najbolje prakse, ali u stvarnosti nije baš tako lako izvodljivo da ih sve porodice i vaspitači stalno prate. Umesto toga, zalažemo se za svest o idealnim uslovima za korišćenje medija, za uravnotežavanje medijske izloženost i realnije uvide o tome šta različiti oblici medija mogu da urade za decu.

 

Literatura:

Hassinger-Das, B., Brennan, S., Dore, R. A., Michnick Golinkoff, R., & Hirsh-Pasek, K. (2020). Children and Screens. https://doi.org/10.1146/annurev-devpsych-060320

Korhonen, L. (2021). The good, the bad and the ugly of children´s screen time during the COVID-19 pandemic. In Acta Paediatrica, International Journal of Paediatrics (Vol. 110, Issue 10, pp. 2671–2672). John Wiley and Sons Inc. https://doi.org/10.1111/apa.16012

Lovato, S. B., & Waxman, S. R. (2016). Young children learning from touch screens: Taking a wider view. Frontiers in Psychology, 7(JUL). https://doi.org/10.3389/fpsyg.2016.01078

 

Slike preuzete sa:

https://www.pinterest.com/pin/23995810500263449/

https://www.pinterest.com/pin/970455419676139696/

https://www.pinterest.com/pin/970455419676139687/

https://www.pinterest.com/pin/348606827397899472/

 

 

 

Autor: Andjelija Dimović

Psiholog i TA savetnik

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci