loader image

Biološka strana anksioznosti: mozak i anksioznost

nov 23, 2022 | O životu | 0 Komentara

Da li ste nekad sebi postavili pitanje poput: “Šta je još potrebno da uradim kako bi anksioznost prestala? Dišem, zaustavljam misli i šaljem sebi umirujuće poruke, ali kao da ne vredi – ne mogu da se umirim?”

U ovom tekstu ćete otkriti zašto nekada, i pored uloženog truda, anksioznost ne prestaje tako lako. Na početku je važno da znate, glavni krivac je naš najveći (ne)prijatelj mozak.

Anksioznost počinje u mozgu

Kada ste anksiozni, primećujete fizičke simptome uznemirenosti poput znojenja, crvenila, nervoze u stomaku, stezanja u grudima, kratkog daha… Takođe, primećujete vrtlog misli koje se ogromnom brzinom nadovezuju jedna na drugu. Međutim, ono što ne možete primetiti, a što ima veoma značajnu ulogu, jeste “uzdrmano” funkcionisanje mozga.

Stanje anksioznosti predstavlja stanje pripravnosti pred potencijalnu opasnost. U slučaju osoba kod kojih se često povećava nivo anksioznosti, mozak se “vežba”, odnosno prilagođava tom pobuđenom stanju i vremenom anksioznost postaje poput navike.

(hal-gatewood-OgvqXGL7XO4-unsplash)

Koji delovi mozga se aktiviraju kada smo anksiozni?

U anksioznom stanju dolazi do preterane aktivacije područja mozga koja nam pomažu da uvidimo pretnje i da odgovorimo na njih, a aktivnost područja koja nam pomažu da upravljamo strahom i stresom  se smanjuje.

Amigdala, smeštena u srednjem mozgu, zadužena je za otkrivanje pretnje u našem okruženju i, samim tim, za brojne odgovore koji nam pomažu da opstanemo, odnosno da se borimo ili bežimo . To su brzo disanje, ubrzan rad srca, znojenje i ostale reakcije koje doživljavamo kao strah. Iako nisu prijatne, ove “hitne i brze” reakcije, povećavaju nam šanse da preživimo.

Novija istraživanja su identifikovala sićušni region mozga, veličine semena suncokreta, poznat kao jezgro stria terminalis (BNST) koji se smatra produžetkom amigdale. Njegova primarna funkcija je da nadgleda okruženje u potrazi za nejasnim i nepredvidivim pretnjama, recimo – zamišljate da ćete se spotaći i osramotiti nakon što održite predstojeći govor. Kada se aktivira, ovaj deo šalje alarme koji nas podstiču na budnost za potencijalnu opasnost. Tada doživljavamo simptome anksioznosti.

(georgina-vigliecca-dr1U6IZldVE-unsplash)

Borba “emocionalnog” i “kognitivnog” mozga

Prekomerna aktivnost sistema za reagovanje na stres vodi emocionalne centre mozga do preopterećenosti, tako da negativni događaji, razmišljanje o poteškoćama i razočaranjima, imaju dominantnu ulogu i ometaju sisteme racionalnog reagovanja. Hiperaktivna amigdala preuzima prevlast i nad vizuelnim centrom mozga kako bi se održao u stanju budnosti, tragajući za pretnjama, pritom pogrešno tumačući benigne situacije kao opasne.

Pored amigdale smešten je hipokampus. Kada hipokampus obradi informaciju, ona je spremna za prefrontalni korteks. U hipokampusu informacija se povezuje sa prošlim iskustvima, sećanjima i znanjem. Stres smanjuje veličinu hipokampusa i tada mozgu može postati teže da zadrži sećanja. Anksioznost “prevari” hipokampus da pomisli da su sećanja povezana sa anksioznošću bezbedna za čuvanje i pamćenje. Dakle, anksioznost “natera” mozak da zapamti neuspeh, pretnju i opasnost. Srećnije uspomene, poput onih o uspehu, postignuću i sigurnosti, zakopane su duboko u podrumu vašeg mozga. Iz tog razloga je anksioznim osobama lako da navedu razloge zašto bi trebalo da se plaše, a teško da se sete da opasnost ipak ne vreba iza svakog ugla.

(gaspar-uhas-j_DmMNZK-jo-unsplash)

U situacijama kada anksioznost nije izražena, prefrontalni korteks, sedište izvršnog funkcionisanja, vrši kontrolu nad emocionalnim odgovorom amigdale. Ovaj deo mozga je zapravo jedan sposoban menadžer koji donosi odluke i rešava probleme. Međutim, u situacijama intenzivne anksioznosti, negativni emocionalni signali koji potiču iz aktivirane amigdale ometaju kognitivno funkcionisanje i sprečavaju prefrontalni korteks da obavlja svoju menadžersku ulogu, da upravlja pretnjama i potencijalnim opasnostima, koliko god da su one udaljene ili hipotetičke. U stvari, amigdala nadjačava kapacitet prefrontalnog korteksa da racionalno proceni “opasnu situaciju” i reši problem ukoliko on postoji. Ukoliko na primer možete da racionalizujete da u šumi u kojoj šetate nema zmija (koristeći se kognitivnim mozgom), onda ovaj kognitivni deo uzima prevlast i usmerava emocionalni odgovor. Kod “anksioznih mozgova”, češća je obrnuta situacija –  mudar vođa i savetnik, prefrontalni korteks, je utišan, a amigdala, čuvar u pripravnosti za potencijalne opasnosti i lažne uzbune, je pojačan.

Uticaj anksioznosti na pažnju, koncentraciju i san

Verovatno ste primetili da koliko god da pokušavate da održite pažnju i koncentraciju u obavljanju nekih aktivnosti, anksioznost vas na tom putu veoma remeti. Razlog za pomenutu “preplavljenost” nalazi se u činjenici da anksioznost ometa radnu memoriju zbog čega osećate da ne možete zadržati dolazne informacije i uraditi zadatke koji vam se u tim trenucima čine posebno teškim. Znakovi upozorenja koji dolaze iz hiperaktivne amigdale podstiču oslobađanje adrenalina kako bismo bili u pripravnosti za hitnu akciju. Mozak postaje “pristrasan svedok” u usmerenosti na negativne događaje i zaokupljen skeniranjam opasnosti.

Takođe, anskioznost veoma vešto ometa san, što dalje za posledicu ima narušavanje funkcionisanja radne memorije i sposobnosti da se fokusiramo. Amigdala, gorepomenuta, zadužena za emocije, posebno je aktivna nakon nedostatka sna, dok su regioni mozga koji “razmišljaju” prigušeni.

(siora-photography-hgFY1mZY-Y0-unsplash)

Da li možemo “vežbati” naš mozak?

Apsolutno! Dobra vest je da postoji “lek”. Prema nekim istraživanjima, pacijenti koji su išli na terapiju imaju smanjenu aktivnost u limbičkom sistemu, što uključuje i amigdalu koja radi velikom brzinom u situacijama pretnje i stresa.

Vežbanje je još jedna od preporučenih aktivnosti, jer smanjuje hiperaktivnost nervnog sistema i poboljšava funkciju moždane mreže zadužene za emocije.

Takođe, disanje ima direktan uticaj na nervni sistem. Udisanje dovoljno vazduha i njegovo polako izdisanje izazivaju stanje smirenosti i opuštenosti.

Funkcionisanje amigdale može da se „vežba“. Na primer, ukoliko bi vam dete reklo da se plaši čudovišta ispod kreveta, vrlo verovatno ne bi bilo dovoljno i uverljivo da mu jednostavno kažete: „Ne treba da se plašiš, nema tu ničega.“. Ako mu ipak dokažete da ne postoji čudovište ispod kreveta (jednostavnom proverom), veća je verovatnoća da će se osloboditi svog straha. Na ovaj način, dakle, učimo amigdalu da ne bi trebalo da se plaši određenih situacija.

(man-3591573_1920)

Većina stvari koje zamišljamo, nikada se neće dogoditi, niti će nas povrediti. Ono što je sporno jeste što se sve manje prepuštamo životu jer mislimo da nećemo moći da se nosimo sa situacijama koje on nosi. Upravo povlačenjem i izbegavanjem, propuštamo priliku da „naviknemo“ svoju amgidalu na ono što nam izaziva strah ili stres i da je iskustvom naučimo da zamišljene situacije zapravo nisu pretnja.

Naravno, važno je da poštujete sopstevni tempo i da pred sebe stavljate izazove koje možete da podnesete bez preplavljivanja i doživljaja preopterećenosti i iscrpljenosti. Na primer, ukoliko vam javni nastup izaziva anksioznost, ići ćete manjim koracima – prvo ćete se osloboditi pred dve osobe, zatim pred grupom od pet osoba… pa od dvadeset. Ukoliko odmah izbegnemo situaciju (pod ovim se ne podrazumevaju životno, bezbedonosno ugrožavajuće situacije) učimo mozak da su strah i izbegavanje prva reakcija na određenu pretnju i da bi trebalo da se plaši.

 

Reference:

1. Neighborhood Psychiatry & Wellness: How Does Therapy for Anxiety Change the Brain? Psychology Today

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/psychiatry-the-people/202210/how-does-therapy-anxiety-change-the-brain

2. Anxiety Center: The Causes of Anxiety. Psychology Today

https://www.psychologytoday.com/intl/basics/anxiety/the-causes-anxiety

3. Melanie Greenberg Ph.D: Understanding Brain Circuits of Fear, Stress, and Anxiety. Psychology Today

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-mindful-self-express/201909/understanding-brain-circuits-fear-stress-and-anxiety

4. Susan Biali Haas M.D: Help for Anxiety: Facing Your Fears Will Heal Your Brain. Psychology Today

5. Naslovna fotografija: brain-2146167_1920

 

Autor: Jelena Janjić

Pedagog i sistemski porodični psihoterapeut

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci

Psihološki aspekti andropauze

Psihološki aspekti andropauze

Teško je pronaći osobu koja nije čula za menopauzu (klimaks). Ali da li ste znali da kroz slične hormonalne promene prolaze i muškarci? Postoji i muška menopauza – andropauza (od andros – čovek)....

Agorafobija

Agorafobija

Agorafobija spada u anksiozne poremećaje. Sam izraz agorafobija potiče od grčkih reči agora – trg i fobo – bojati se, pa u svom izvornom značenju agorafobija predstavlja strah od prelaženja preko...