loader image

Anksioznost kod roditelja: kada roditelji previše brinu

sep 21, 2022 | O deci i roditeljstvu | 0 Komentara

Anksioznost predstavlja preteranu brigu, strepnju, zebnju, napetost, iščekivanje da će se nešto loše desiti.

Svi se ponekada osećaju anksiozno, pred promenu ili pri donošenju značajne odluke. Problem nastaje kada anksioznost remeti normalno, svakodnevno funkcionisanje.

(Photo by Anna Shvets on Pexels)

Zašto nastaje anksioznost?

Nastanak anksioznosti se vezuje za međusobni uticaj genetskih i sredinskih faktora. Mnoga istraživanja pokazuju da će, ukoliko jedan od roditelja ima povišenu anksioznost, to uticati na razvoj anksioznosti kod deteta, koja može da se javi u različitim oblicima i različitom intenzitetu. Bitnu ulogu igraju i određene crte ličnosti. Pa tako, ako su roditelji skloni da pored anksioznosti budu i pesimistični i negativni, depresivni, imaju socijalnu nelagodnost ili su preterano osetljivi na stres, onda će dete imati povišen faktor rizika za razvoj anksioznih simptoma.

Anksiozna stanja mogu da nastanu i kao posledica prevelikih i nerealističnih očekivanja koje osobe stavljaju pred sebe ili očekuju od drugih i od života. Mogu da se jave kod osoba kod kojih je dominantan perfekcionizam kao crta ličnosti i kod onih koji imaju nizak nivo tolerancije na frustraciju. To su osobe koje teško podnose situacije u kojima događaji nisu pod njihovom kontrolom i ne prihvataju neuspeh. Preterana briga onda ima ulogu da ih zaštiti od potencijalnog neuspeha. Takve osobe mogu da budu sklone povlačenju iz određenih socijalnih situacija i izbegavanju bilo kakve vrste nepredvidivih okolnosti.

U pozadini razvijene anksioznosti kod odraslih ljudi najčešće stoji preterana zaštita roditelja u najranijem periodu njihovog odrastanja.

(Photo by Pixabay on Pexels)

Vaspitni stilovi roditelja i anksioznost kod dece

Anksiozni roditelji odgajaju anksioznu decu!

Postoje različiti vaspitni stilovi koji mogu da utiču na anksioznost kod dece.

Prezaštićujući vaspitni stil

U osnovi ovakvog roditeljskog stila jeste preterana briga, odnosno anksioznost roditelja. Ovi roditelji su kontinuirano prisutni i uključeni u sve aktivnosti svoje dece. Umesto njih rešavaju sve situacije, donose odluke i štite ih od svih poželjnih i nepoželjnih frustracija. Ispunjavaju sve njihove želje, jer bi u suprotnom dete osetilo nezadovoljstvo i nemir. Na taj način, prema deci se odnose kao prema prinčevima i princezama. Suštinski, deca u takvim odnosima dobijaju puno zaštite, a premalo vođstva i usmeravanja. Ovi roditelji ne postavljaju granice i moglo bi se reći, na taj način „kupuju mir“ u odnosu. Jer, kada se suoče sa neprijatnim emocijama deteta, skloni su popuštanju, ispunjavanju svih njegovih želja. Ukoliko to postane hroničan obrazac, dete se zasigurno nalazi na putu da razvije nisku toleranciju na frustraciju. Ovakav pristup popularno u psihologiji zovemo „helikopter roditeljstvo“.

(Photo by Jordan Whitt on Unsplash)

Deca neminovno osećaju sve što i sami roditelji. Na njih se prenosi sva anksioznost roditelja, a nemaju izgrađene mehanizme da obrade te neprijatne, preplavljujuće emocije. Ne prepoznaju adekvatno emocije, ostaju zbunjena, osećaju nelagodu, nemir.

Kakvu poruku prezaštićujući roditelji šalju deci?

Ovakav roditeljski pristup poručuje detetu da roditelj ne veruje u njegove sposobnosti, njegovu samostalnost, a to doprinosi niskom samopouzdanju i samopoštovanju kod deteta.

Većina roditelja žele svojoj deci dobro, žele da njihova deca bude srećna i zadovoljna. Takođe, žele da ih nauče svemu značajnom za život. Pa ipak, neki roditelji ne uspevaju u tome, što iz straha, što iz neznanja ili nekih svojih disfunkcionalnih uverenja.

Kod dece, anksioznost se može manifestovati na različite načine – kroz mnoštvo briga i strahova, ali i kroz težnju da budu savršena, doživljaj da nisu voljena, nervozu, tugu i depresivnost. Nekada može da dođe i do osamljivanja deteta (posebno karakteristično za decu starijeg uzrasta, tinejdžere i adolescente).

Za roditelje je važno da znaju da njima samima predstavlja problem da dete doživi neprijatne emocije, a ne detetu!

Optimalna frustracija – šta je to?

Frustracija je neprijatno osećanje koje osoba oseća u situacijama u kojoj joj nije omogućeno da zadovolji svoju aktuelnu važnu želju. Detetu je potrebna ljubav, briga i nega, ali je neophodno i da postoji optimalan nivo frustracije i da mu ne budu sve želje uvek ispunjene.

Optimalan nivo frustracije je neophodan za zdrav psihološki rast i razvoj. To detetu pomaže da stiče pojam ljubavi, ali i da teži samostalnosti i izgradnji u celovitu ličnost. Nedovoljna frustacija razvija kod deteta crtu zavisnosti koja ga onesposobljava za samostalan život, ali i preterana frustracija (prevelika očekivanja, kažnjavanje, sputavanje ispoljavanja neprijatnih emocija) je podjednako štetna za psihološki razvoj deteta. Ona, isto tako, može kod deteta da podstakne razvoj plašljivosti, nesigurnosti, pa čak može voditi i do pojave agresivnosti.

(Photo by Phil Nguyen on Pexels)

Zavisni roditeljski stil

Kao podvrsta prezaštićujućeg stila izdvaja se i zavisni roditeljski stil u čijoj osnovi leži nezadovoljstvo roditelja određenim segmentima sopstvenog života, brakom, poslom, finansijama. Roditelji tada pronalaze različite načine da svoje nezadovoljstvo kompenzuju preko dece. Često drže decu uz sebe da bi neutralisali usamljenost, uvodeći ih u sopstvene probleme. Stavljaju velika očekivanja pred decu i često im nameću preveliku odgovornost. Kod dece se onda razvija anksioznost ili ljutnja. Ljutnja može biti usmerena ka oba roditelja – ka onome koji se nalazi u ulozi žrtve ili prema onome koji je označen kao glavni krivac za probleme.

Kritikujući vaspitni stil

U osnovi ovog stila stoje prevelika očekivanja roditelja od dece i stalno kritikovanje dečijih postupaka.

Roditelji su uplašeni da se dete neće snaći u životu i stalno od njega očekuju bolje i više. Iza toga se krije lično nezadovoljstvo i strepnja roditelja pri izvršavanju svojih životnih uloga. Roditelji su često skloni da onemogućavaju ispoljavanje detetovih neprijatnih emocija i kažnjavaju ga za najmanje nestašluke.

Šta roditelji mogu da učine za sebe?

  • Budite u kontaktu sa svojim emocijama i izražavajte ih (to može da se uči i vežba);
  • Upoznajte i prigrlite ego stanje unutrašnjeg deteta (odnosno, ostvarite kontakt sa iskustvima iz ranih dana koja boje vaš sadašnji život);
  • Povežite se sa osobama koje mogu da budu vaš sistem podrške (značajne osobe u vašem životu);
  • Posvetite vreme sebi kroz sve one aktivnosti koje vam prijaju i opuštaju vas;
  • Maštajte – i odraslima je dozvoljeno da maštaju, a vizualizacija lepih okolnosti je poželjna;
  • Potražite stručnu pomoć za sebe ili dete ukoliko za tim postoji potreba (kada osetite da ne možete sami ili uz pomoć bliskih osoba da prevaziđete krizne periode).

(Photo by Kindel Media on Pexels)

Koje poruke su značajne za dete?

  • Teškoće i strah su u redu i nalazimo u datom trenutku najbolje načine da ih prevazilazimo;
  • Suočavanje sa sopstvenim strahovima i teškoćama je neophodno;
  • Slobodno izrazi svaku svoju neprijatnu emociju, razumeću te i biću ti podrška da je prevladaš (u suprotnom se one potiskuju što dovodi do razvoja anksioznosti);
  • Tu sam da ti pomognem da nađeš rešenje, ali to ne znači da ću umesto tebe da rešavam svaki tvoj problem;
  • Greške su u redu, na osnovu njih učimo;
  • Smeš da pogrešiš, ne prihvatiš, ne poslušaš;
  • Hvalim te u svim situacijama kada si se potrudio/la i kada si uspeo/la da ostvariš određeno postignuće;
  • Odaberi za sebe aktivnosti koje te relaksiraju i u kojima uživaš.

Reference:

  1. Goleman, D. (2020). Emocionalna inteligencija. Beograd: Geopoetika.
  2. Senić, R. i Jovanović, N. (2011). Strah od života. Beograd: Beoknjiga.
  3. Beleške sa edukacije iz dečije integrativne psihoterapije
  4. Naslovna fotografija: Karolina Grabowska on Pexels

 

Autor: Maja Mančić

Psiholog i dečji integrativni psihoterapeut

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci