loader image

Adolescencija kao izazov za mladu osobu i porodicu

apr 1, 2020 | Adolescencija od A do Š | 0 Komentara

Adolescencija kao značajna faza razvoja u životu jedne osobe sve više privlači pažnju roditelja (staratelja), nastavnika, drugih ljudi iz okruženja adolescenata, samim tim i stručnih saradnika, psihijatara i psihoterapeuta. Ono što ih sve povezuje jesu želja i nastojanje da otkriju šta se dešava za detetom „koje se preko noći promenilo“ – kako često ističu zabrinuti roditelji. Pored toga što su ispisane brojne stranice stručne literature o ovoj fazi životnog ciklusa i obavljena istraživanja sa ciljem pripremanja mladih i roditelja za nadolazeći period, adolescencija kao da neminovno predstavlja buru koja „izokrene“ čitav porodični sistem.

Ovaj veoma intenzivan period razvoja ličnosti karekterišu pored izrazitih telesnih  promena, i promene na psihičkom nivou. Tačnije, pubertet koji predstavlja prvu fazu adolescencije, vezuje se za fizičko sazrevanje i traje od 11. godine do 15. godine. Adolescencija, razvojni period koji podrazumeva emocionalni i socijalni razvoj, započinje u isto vreme kada i pubertet, s tim što se završava između 24. i 26. godine. Periode trajanja ova dva procesa je teško tačno odrediti jer se razlikuju kod svakog deteta i zavise od više faktora, ali ono što je evidentno jeste da je razmak između početka telesnog i psihičkog sazrevanja sve veći. Roditelji pred sobom vide osobu koja je fizički zrela, ali ispoljava nezrelo ponašanje, što dovodi u pitanje očekivanja roditelja, kao i način njihovog ophođenja prema detetu. Shvatanje detinjstva kao ključnog za celokupan razvoj ličnosti postalo je prevaziđeno, sada adolescencija predstavlja plodno tlo za ogroman broj promena u razvoju ličnosti, ali i za veliku zabrinutost roditelja. Nedoslednost u detetovom ponašanju dodatno zbunjuje roditelje, čime se granica između razvojnih i patoloških promena ne podvlači tako lako. 

Adolescenti počinju da otvoreno ispoljavaju buntovno ponašanje, krše pravila koja su do tada važila, popuštaju u školskom uspehu, prepuštaju se rizičnim ponašanjima, oštro se suprotstavljaju roditeljima i drugim autoritetima… Promene se neretko ogledaju i u njihovom fizičkom  izgledu. Pored toga što dolazi do naglih telesnih promena na koje se u ovom periodu navikavaju, adolescenti često eksperimentišu sa različitim stilovima oblačenja u cilju isticanja posebnosti u odnosu na druge. Takođe, borba za sopstvene granice se ogleda i u promeni frizure, upadljivom šminkanju, a ponekad i u želji za tetoviranjem ili stavljanjem pirsinga. Sa druge strane, kod nekih adolescenata ovaj period izgleda sasvim drugačije: povlačenje u sebe, visok stepen anksioznosti, nezainteresovanost, odsutnost, konstantna potištenost, itd. 

Prenaglašavanjem adolescencije kao životne faze koja je odgovorna za sva ponašanja deteta, gubi se iz vida relevantno i suštinsko pitanje – Šta se to zapravo dešava sa adolescentom i zašto? Ukoliko se zadržimo na svakom od ovih pojedinačnih ponašanja, u njihovoj osnovi ćemo uočiti određene potrebe adolescenta, kao što su na primer: privlačenje pažnje, uklapanje u društvo i razvijanje osećaja pripadnosti, ostvarivanje povezanosti, ispoljavanje posebnosti.

Različitost između odraslih i adolescenata, koja se odnosi na način zadovoljenja potreba, proističe iz značajnih promena kroz koje mozak adolescenta prolazi u ovom periodu. Posledica ovih promena o kojima istraživanja svedoče (Lata, 2012) jeste smanjena sposobnost da donose dobre odluke koje se tiču preuzimanja rizika. Pored toga što im je potrebno više vremena nego odraslima da zaključe da li je neki predlog dobar, oni su skloni da se pod uticajem vršnjaka upuštaju u rizična ponašanja. Njihovi moždani centri za nagrađivanje takođe prolaze kroz promene usled čega oni bivaju motivisani da traže kratkotrajna uzbuđenja, zanemarujući dugoročne koristi. U periodu između 14 i 17 godina, ti centri se još više „razburkaju“ u društvu vršnjaka. Takođe, još jedna njihova specifičnost se ogleda u tome što, iako se više oslanjaju na emocionane reakcije pri odlučivanju, oni imaju smanjenu sposobnost da ih procesuiraju.

Ponašanja adolescenta nisu povezana samo sa navedenim  promenama, već i sa načinom rešavanja razvojnih zadataka koji su prethodili adolescenciji, kao i odnosima koji vladaju u porodici. Neminovno je da promenama koje predstavljaju početak ulaska u svet odraslih bivaju zahvaćeni i članovi celokupnog porodičnog sistema, u kome se sada javlja potreba za novim ulogama i granicama. Potrebno je da roditelji budu svesni toga da i oni svojim ponašanjem imaju udela u reakcijama adolescenta, kao i njegovom budućem razvoju.

Upravo zbog pojedinačnog iskustva svakog adolescenta, prvi korak u pružanju pomoći i podrške u ovoj razvojnoj krizi sa atipičnim simptomima jeste dobro upoznavanje deteta kako bi se uočio budući tok nastalih promena. U tom procesu, adolescentima je potrebna osoba koja poštuje i podstiče njihovu autonomnost. Često od adolescenata dolaze dvostruke poruke poput „Teram te,  a potreban si mi“ koje roditelje ostavljaju u poziciji nemoći i zaključivanju da je značaj porodice zamenjen društvom vršnjaka. Zbog toga dolazi do udaljavanja roditelja u trenutku kada su adolescentu najviše potrebni. Međutim, njihova odbijanja su neretko u funkciji testiranja granica, ili čak paradoksalno – prizivanja pažnje, oni se takođe adaptiraju na kvalitativno drugačiji odnos roditelj-dete. Pored toga što im je važno da uspostave sopstvene granice prema okruženju u cilju razvijanja identiteta nezavisnog od drugih, isto tako im je potrebna sigurna povezanost sa odraslima koja će olakšati buran proces samospoznaje. Pored čestog odavanja utiska opšte nezainteresovanosti, u njima se mnogo toga dešava. Dolazi do buđenja, razvijanja i sazrevanja određenih funkcija usled čega adolescenti na drugačiji način doživljavaju sebe i okruženje koje više nije tako bezbedno. S jedne strane, adolescent je osnažen da se bori za svoje mesto u svetu, dok je s druge zbunjen i uplašen pred najintenzivnijim promenama koje se dešavaju u životu jedne osobe.

Ipak, kod nekih adolescenata ne dolazi do vidljive krize u datom razvojnom periodu. Zato je važno prići adolescentu bez predrasuda o „univerzalnom procesu adolescencije“, već uz želju da se on/a čuje i razume. Nekad je kriza adolescenta alarm da određeni razvojni zadaci porodice nisu adekvatno rešeni. Stoga, ova faza predstavlja i rizik, ali i šansu za razvoj, kako adolescenta tako i svih članova porodice. Adolescentna kriza donosi priliku da upoznamo dete, da ga bolje razumemo, kao i da se odnosi učvrste, da postanemo još bliži sa „novom“ mladom osobom, ali na neki drugačiji način.

Reference:

1. Lata, N. (2012). Tinejdžeri – kako im postaviti granice i pri tom sačuvati živce. Beograd: Psihopolis.

2.Razvojna psihologija 1 – bazična literatura. Departman za psihologiju, Univerzitet Singidunum.

Autor: Jelena Janjić

Pedagog i sistemski porodični psihoterapeut

0 komentara

Prosledi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povezani članci

Sajber nasilje

Sajber nasilje

Deca provode više vremena na internetu nego ikada ranije i bez sumnje, odrastanje na internetu i sa internetom nudi neograničene mogućnosti. Preko računara, pametnih telefona i televizije deca uče,...